petak, 29. lipnja 2007.

Raskorak



Osjećao sam igru, sumnjao sam u njenu neiskrenost, poigravanje sa mnom, olako, neobavezujući se ni na što, istodobno tražeći moj pun angažman u ljubavnoj igri. Iscrpljivala me. Ne toliko svojim seksualnim umijećem, koliko time što je neprekidno zahtijevala moju pažnju. Ništa nisam mogao sam raditi: ma koliko poslić bio bezazlen, ona je željela biti u prvom planu: prvo ona, zatim sve ostalo.

Nije mi previše smetalo. Zašto? Mislim da znam odgovor, ali nisam previše siguran. Ni u što više nisam previše siguran. Volio sam joj pružati zadovoljstvo.Tamara, ili Tami, kako sam je zvao na njeno traženje, živjela je zbog zadovoljstva i za zadovoljstvo. Sve ono što joj nije služilo za zadovoljstvo, smatrala je prezira vrijednim, frčući malenim nosićem. Volio sam je gledati nasmijanu, sretnu, lepršavu. Leptirica.

Nazivala bi me mobitelom i po deset puta na dan. Voljela je tu igračku.

- Hej! - zacvrkutao bi mi njen glasić u uho, istog trena čim bih se javio. - Kako si? Što radiš? Znaš, dogodilo mi se ...

Po deset puta na dan. I znate što? Nije mi to išlo na živce, uživao sam u tome. Uživao sam biti joj uvijek u svakom trenutku na raspolaganju, tješiti je, kad bi joj tješenje bilo potrebno, bodriti je kad bi joj bodrenje trebalo, smijati se sa njom kad bi se osjećala sretnom ... uživao sam živjeti za nju, za njene potrebe, njene hirove. Bio sam strpljiv, pažljiv i neprestano sam davao, davao sam samog sebe, jer drugo ni nemam što dati.

- Zar ne želiš izlaziti? – pitao sam je jednom, nakon vođenja ljubavi, dok smo pijuckali hladna pića. – Ne smeta ti što smo stalno ovdje, u stanu, u krevetu?

- Želim tebe – odgovorila, a ruka joj milovala moje međunožje. – Želim ovo i više mi ništa nije potrebno.

Jesam li bio zaljubljen? Jesam. Svakako jesam. Budio sam se sa mišlju na nju i čitavog bih dana mislio na nju: kako je rekla ovo, kako je učinila ono, kako je zamahnula rukom, kako joj svjetlost zaplesala u kosi, kako ... Tami na milijun načina u milijun primjera, uvijek Tami.

- To ti je jako dobro, biti zaljubljen - rekao mi Robi, dok smo pili za šankom, on pivo, a ja kavu. - To ti je kao da ti netko svakog jutra ubrizga drogu: osjećaš se poletno, lebdiš, uživaš.

Bio je u pravu, naravno, osjećaj je bio bogovski, ali ... što će doći poslije tog osjećaja? Jesam li počeo osjećati strah? Ne bih rekao. Možda samo zabrinutost. Tami je ušetala u moj usamljenički život i ona je sama postala mojim životom. Podredio sam svoj život njenom. Dolazila je kad je htjela, odlazila kad je htjela, ostajala koliko je htjela. Dirigentska je palica bila u njenim rukama. Vješto se služila njome, planirajući užitke i uživajući u užitcima već unaprijed. Svaki je mobitelski razgovor sa njom postajao ljubavna predigra. Nadražaj.

Tamine ruke! Koliko naslade su te ruke mogle pružati! Njeni bi tanki prsti plesali mojim tijelom, pružajući mi beskrajni užitak. Stenjao sam njeno ime i čitao joj u očima zadovoljstvo zbog toga. Tami. Užitak.

Vikendi se pretapali jedan u drugi, nalik jedan na drugog, a opet, svaki poseban, svaki drugačiji, svaki bolji od prethodnoga. Nemoguće je postalo moguće.

- Dokle? - upitao sam jednom, dok smo iscrpljeni nakon dugotrajne ljubavne igre ležali goli u polutami sobe, dok se sumrak polako spuštao nad gradom.

- Što dokle? - Tami me pogledala i ugrizla malim i čvrstim ugrizom u rame: voljela je grickati, moja Tami. Mesožderka mala. Kanibalka.

- Dokle će uživanje rasti? - odgovorio sam joj. - Pa ovo više nije normalno. Ovoliko uživanje.

- Šuti! - Tamina su se vruća usta zalijepila za moja. - Zašto postavljaš takva pitanja?

- Moram. Takav sam. Uvijek želim znati zašto.

- Ne moraš. - Ruke su joj plesale mojim tijelom. - Uživaj i ne misli.

Poslušao sam je. Prestao sam se pitati dokle. I zašto. I ... prestao sam se pitati bilo što. Opušteno sam uživao znajući koliko je to glupo, jer ... Ljuljuškao sam se na valovima užitka, u moru užitka, a valovi su rasli i prijetili mi potonućem.

I dogodilo se, naravno. Plesali smo skladno, a onda odjednom raskorak. Nisam ni shvatio da se dogodio. Raskorak. Sad je bilo sve u najboljem redu, a već idućeg trena ništa nije bilo u redu.

Ona, Tami, koja je zvala i po deset puta na dan, odjednom je prestala zvati. Šutnja. Potpuna. Prije nego je tišina legla nad nas, čuli smo se tog jutra, rano, ali bilo je već toplo: ljeto je željelo zamijeniti proljeće.

- Čuj - cvrkutao mi njen jutarnji meki glasić u uhu. - Moram se spremiti, ali čujemo se kasnije.

Nismo se čuli. Više nikada. Zašto? Ne znam. Raskorak nas odveo u suprotnim pravcima.

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.


Nema komentara: