Mora prestati piti: za dva sata mora biti na benzinskoj crpki i početi sa radom u poslijepodnevnoj smjeni koja se proteže sve do devet sati navečer.
- Daj mi još jednom - reče Oskar mladoj šankerici i gurne praznu čašu prema njoj: neka sve ide do vraga! - I naplati, molim.
Vadeći novac iz džepova traperica, prisjeti se kako je samo prije dvanaest sati bio sretan, mislio kako se nalazi u sedmom nebu, držao Romanu u naručju, uživajući da više nije ni mogao uživati, a nakon čega je iznenada uslijedio hladan tuš.
- Ovo je naše posljednje viđanje - rekla mu Romana.
- Ti ovo nazivaš viđanjem? - upitao je on nasmijano, jer vjerovao je kako je to tek još jedna od njenih mnogih igara, koje je voljela igrati.
- Ozbiljna sam - odgovorila mu je mirno.
Više ton, nego li riječi, nagnale su ga u ozbiljnost, pa je sjeo u krevetu pored nje i pažljivo je pogledao. Romana mu bez straha uzvraćala pogled i to ga tjeralo u ludilo. Zašto mu to radi? Bio je uvjeren kako imaju, možda ne sasvim stabilnu vezu, ali svakako zadovoljavajuću. Ispalo je, kako je to samo njegovo mišljenje, a nikako i mišljenje Romane. Kad mu je počela nabrajati što joj sve smeta kod njega, počeo se vrpoljiti od nelagode. A bijes je tinjao u njemu, polako, sasvim polako.
- Boga ti tvoga! - prekinuo ju je u jednom bijesnom momentu. - Reci, ako sam toliko loš, za koga si vraga i bila sa mnom.
- Dobar si ševac - uzvratila mu Romana mirno.
To ga je sasvim izbacilo iz takta. Iskočio je iz kreveta kao podboden, opalio Romani pljusku i počeo se oblačiti, osluškujući šumove iza sebe i znajući po njima da se i Romana oblači. Ševac! To je bio za nju. Samo ševac. A on, budala jedna, štedi od one svoje jadne plaće koju prima na benzinskoj pumpi, ne bi li tu istu Romanu, za koju je samo dobar ševac, izvodio na razna mjesta koja ona želi posjetiti, a do kojih njemu nije stalo. Romanina zahvalnost.
Na tu mu se misao utroba zgrči i prvi put pomisli onu ružnu misao, koju nikada nije ni sanjao da bi mogao pomisliti, ali je sad bila tu, ledena, crvena, vrišteća. Trebao bi je ubiti! Ništa drugo ne zaslužuje. Samo smrt! Sve je drugo predobro za nju. Ubiti!
Potresen zbog svojih misli, brzo je izašao, gotovo pobjegao iz Romanina malog stana i dugo lutao ulicama grada, pustim u crnoj noći i hladnim. A odluka je, kako se zora sve više približavala i kako je Oskar osjećao sve veći umor, poprimala u njegovom umu neke sasvim čudne preobrazbe i odjednom, nije to više bila suluda ideja, već sasvim opravdan čin, još malo pa moralan čin. I prisjeti se pištolja kojeg je kupio ispod stola i koji mu već godinu dana leži sakriven, umotan u krpe, visoko gore, na kuhinjskim elementima. Uzeti će ga i kuji sprašiti nekoliko metaka u onu njenu lijepu i plavokosu glavu.
- Izvoli - reče mu šankerica uzvraćajući mu novac i vraćajući Oskara u stvarnost.
Oskar strpa uzvraćeni novac u džep i pogleda na sat: ako odmah ne krene, zakasniti će na posao. Izlazeći iz kafića na osunčanu ulicu i gladeći držak pištolja ispod košulje, gorko pomisli, kako ga od sedmog neba do pakla dijeli kratki i brzi korak, neprimjetan.
Osam je i trideset minuta, noć se zimska spustila, a Oskar nestrpljivo pogledava prema velikom satu, čije kazaljke kao da se ne miču.
- Nervozan si mi danas - rekao mu pajdaš sa posla, Martin. - Što je? Nije ti dala sinoć?
Ali prestao je zadirkivati, kad je ugledao Oskarov tamni i ubojiti pogled u kojem nije bilo ni trunke razumijevanja zbog prijateljskog zadirkivanja. Radio je sasvim automatski, a oko pet sati više nije izdržao, nazvao je Romanu mobitelom, a kad se javila, kad je čuo njen glas, bijes ga obuzme, a namjera koju je njegovao u sebi, očvrsne i sad je već sigurno znao: ubiti će je!
- Ne ljuti se zbog sinoć - rekao joj je meko u mobitel, mekim i ugodnim glasom. - Bio sam lud od bijesa. Daj, molim te, umilostivi se i izađi sa mnom na večeru. Moram se nekako iskupiti, osjećam se bijedno.
Protestirala je u početku, odgađala pristanak, ali je Oskar znao, kako će je večera u finom restoranu privući i nije se iznenadio kad je Romana konačno pristala.
- Dođi u devet ovdje, na pumpu - rekao joj je, pazeći da mu u glasu ne osjeti trijumf. - Odmah odavde idemo na večeru. Važi?
Gotova si! Dok je trpao mobitel u džep, ta mu je misao baš kao da je napisana, lebdjela ispred njegovih očiju, a ruka mu još jednom, po tko zna koji put, pomilovala pištolj.
- Vidiš? - upita Crni. - Samo su dvojica. I sami nose lovu u Finu. Nitko ih ne prati. Čitav jednodnevni utržak.
- Čini se lako - reče njegov ortak.
- I jest lako! - otrese se Crni: nije imao previše strpljenja. - Kad budu uzeli lovu i krenuli prema kolima, ti čekaš ovdje, sa upaljenim motorom, a ja prilazim klipanima i otimam im lovu.
- Bez pucnjave?
- Bez pucnjave! - reče uvjereno Crni. - Vidjeti ćeš, kad ugledaju pištolj uperen u lice, postati će manji od makova zrna.
Sjede u kolima i čekaju, a vrijeme se polako vuče, noć je sasvim zavladala, hladna je i crna.
Romana veselo korača prema benzinskoj crpki, prema dogovorenom mjestu sastanka. Radosna je, ali ne zbog dobre večere koju očekuje, već zbog toga što je nasamarila Oskara.
Sve je ono laž! Ništa od toga nije istina. Voli Oskara i sretna je sa njim. Ali je on tako predvidiv, gotovo dosadan, da ponekad osjeća divlju potrebu prodrmati ga, izvući iz močvare mrtvila, udahnuti mu žar života, koji nju opsjeda svakog trenutka u danu. Zbog toga mu s vremena na vrijeme voli prirediti poneko iznenađenje, tek toliko, da ga protrese, da je ne prima kao nešto što se samo po sebi razumije, već da je voli, voli i da joj to govori i pokazuje, jer gladna je toga, gladna pažnje i nikada joj nije dosta njegovog maženja.
Istina je, sa svojim Oskarom kao da plovi u sedmom nebu, drhti na svaki njegov željno očekivani dodir. Kako će se noćas zajedno slatko smijati njenoj igrici, a kako li će tek biti u krevetu, dok budu burno proslavljali pomirenje, a da svađe nije ni bilo! Kakva će to burna noć biti!
- Požuri! - viče Martin: sjedi za upravljačem, zagrijava motor i čeka Oskara koji zaključava staklenu kuću, njihov ured, pa noseći vrećicu sa dnevnim utrškom, polako prilazi kolima i osvrće se, tražeći pogledom Romanu.
- Polazimo! - reče Crni i iskoči iz auta, pištolj mu u ruci, a njegov ortak mirno upali motor, spreman na bijeg.
Romana je sada već sasvim blizu pumpe i vidi Oskara sa vrećicom u ruci i podigne ruku, mahne mu i primjećuje da je Oskar vidi, ali ne reagira. Umjesto toga, Oskar se okreće i zapanjena Romana gleda kako mu u trku prilazi visoki i crnokosi muškarac i puca, puca, iz ruke mu izlaze munje i gromovi, a Oskar, njen voljeni Oskar, pada na ledeni beton.
Onaj gad se saginje uzima platnenu vrećicu i odlazi trčeći, trči brzim i krupnim koracima i brzo se udaljava.
I Romana sada trči, trči prema svom voljenom koji nepomično leži na betonu, a oko njega miris benzina i škripa automobilskih guma: znak da se pljačkaši udaljavaju sa mjesta zločina.
Martin prije Romane stiže do Oskara i nježno mu, uzdrhtalih ruku, podiže glavu i odmah zna da je sve uzalud: ogromna rupa širi svoja odvratna usta smrti točno po sredini čela Oskara.
Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Nema komentara:
Objavi komentar