Pitanja

Izdvojen u kutu, sasvim sam, samo sa svojim mislima, a te misli kao da su podigle nevidljivi, ali ne zato i manje čvrst zid, između njega i ostalih gostiju u lokalu, sjedi Raul, prosijedi pedesetogodišnjak, koščatog i preplanulog lica. Lokal je njegovo utočište, ovdje odlazi svaki put već čitav niz godina, kad treba razmisliti o nečemu, donijeti odluku. Sad je kasno za odluke, možda je kasno i razmišljati. Ali ne može, a da ne razmišlja: ključa mu u mozgu. Pitanja samo naviru, naviru ... odgovora, naravno, nema. Pitanje je, želi li ih uopće dobiti ... nije siguran, više nije siguran ni u što. Sve se poremetilo.

- Evo - prekine mu misli Nenad, njegov prijatelj još iz djetinjstva, položivši čaše na stol, po koje je otišao previše nestrpljiv, a da bi sačekao konobaricu. - Uzeo sam nam duplo. Nekako mi se čini da će nam biti potrebno.

- Dobro ti se čini - promrsi Raul.

- Zabrinuo si me - reče Nenad sjedajući nasuprot Raula. - Ne liči na tebe da mi sav usplahiren telefoniraš na radno mjesto i tražiš sastanak sa mnom.

- Izvini - promrmlja Raul.

- Ma sve je u redu - reče Nenad i potapša ga po ramenu. - Sad se više nema što čekati, zar ne? Piće imamo i više te ništa ne sprečava razvezati jezik.

- Prvo pročitaj ovo - odgovori Raul i posegne rukom u unutrašnji džep sakoa, izvadi komad blijedog papira i gurne ga prema prijatelju, po glatkoj površini stola.

- Što je to? - upita Nenad.

- Pročitaj - umorno odgovori Raul. - Shvatiti ćeš.

Gledao je kako mu prijatelj čita i polako pijuckao žestoko piće, koje mu je palilo grlo i širilo toplinu u utrobi. Ispunjavajući prazninu koju je osjećao.

- Je li to ono što mislim da jest? - upita Nenad, odloživši papir i otpije dva puta iz široke čaše.

- Jest! - potvrdi Raul. - Upravo si pročitao dokument o analizi utvrđivanja ili isključenja očinstva.

- Shvatio sam to - reče Nenad i ponovo otpije. - Ali te svejedno molim, objasni mi točno što je to. Ne pratim sve te novotarije koje se svakog dana pojavljuju. Nemam vremena. Nikada nemam vremena. Uvijek sam u trci ... ali to nije važno. Objasni mi to malo, može?

- Sve je veoma jednostavno - reče umorno Raul. - Radi se o DNK analizi. DNK analiza nije ništa drugo, već svojevrsna, da se tako izrazim "molekularnobiološka fotografija" neke određene osobe. Takvi su nalazi bespogovorno točni i ne ostavljaju ni malo mjesta sumnji.

- Siguran si u to? - upita ga Nenad. - Nema mjesta sumnji?

- Nema mjesta sumnji! - potvrdi odlučno Raul. - Ovim se komadom papira neupitno dokazuje da nisam Marinov otac, a što sam mislio punih dvadeset i dvije godine.

Neugodna šutnja raširi svoja krila nad stolom za kojim sjede prijatelji. Teška je to šutnja, koju obojica osjećaju.

- Siguran si? - ponovo upita Nenad.

- Sasvim siguran! - odlučno odgovori Raul.

- Reci - upita Nenad između dva duboka gutljaja sa kojima je iskapio čašu, kao da je njemu piće potrebnije nego njegovom prijatelju - kako si se dočepao tog prokletog papira?

- Sasvim slučajno - odgovori tiho Raul. - Odlučio sam konačno srediti Zrinkine stvari, ukloniti ih iz vidnog polja. Nema je već sedam mjeseci i mislio sam kako je krajnje vrijeme to učiniti, da se djeca i ja ne sudaramo neprestano sa njenim duhom.

- Razumijem - reče Nenad. - I naletio si na taj vražji papir.

- Baš tako. Ležao je ispod njenih četki za kosu. Znaš kako je ona imala dugu i gustu kosu boje meda i kako ju je voljela četkati ... - Raul naglo prekine sjećanje i ostavi rečenicu neugodno visjeti u zraku. - Upao mi je u oči, jer bio je jedini papir između ženskih potrepština.

- I više ništa nije bilo kao prije nego si ugledao taj papir - tiho reče Nenad, u potpunosti shvativši prijatelja.

- Upravo tako! - reče Raul, pa i on ispije čašu. - Pitanja mi samo naviru, luđački naviru ... sa kim ... kada ... a najviše od svega: zašto? Mislio sam da sve štima u našem braku, baš sve. A sad ovo!

- Jesi li ... - počne Nenad.

- Naravno da nisam - prekine ga Raul, naslutivši pitanje. - Ništa nisam djeci rekao. Čemu? Marino će uvijek biti moj sin, ni jedan komad papira ne može to izmijeniti.

- Znači - reče Nenad - tu si dvojbu riješio. Ali imam dojam kako te još nešto muči.

- U pravu si. - Raul klimne i pogleda u stranu. - Pitam se, koliko toga ne znam, koliko je toga Zrinka pažljivo sakrila od mene? I pitam se ...

Dvojica prijatelja sjede, piju, tiho razgovaraju, a oko njih pitanja, lebde, izranjaju, naviru, naviru ...

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.