Teret

Istog trena kad se oglasio radio-sat, Julijana sune rukom prema njegovoj treperavoj crvenkastoj svjetlosti i prekine alarm. Neka Filip i dalje mirno spava: ne mora ustajati u ovo neljudsko vrijeme prije zore, dok noć još caruje, grad miruje i neuobičajena tišina visi nad ulicama.

Julijana se izvuče ispod toplog pokrivača, pažljivo, ne želeći uznemiriti Filipa, na jutarnju studen, u mrak. Pet je sati: u šest i trideset mora biti u bolnici. Strese se u mraku i zimogrožljivo otpuhne u tamu. Bila je gola, sasvim gola i sad joj postalo jako hladno. Pruži ruku i zgrabi svoju odjeću, pa stišćući je uz uzdrhtale grudi, zbog hladnoće ukrućenih bradavica, pojuri prema kupaonici. Vrući će je tuš ugrijati i osvježiti i što je najvažnije, obrisati tragove noćašnje burne noći. Bili su neumorni, Filip i ona.

Obučena, spremna suočiti se sa izazovima novog dana, stojeći u maloj kuhinji i gledajući u crnilo noći kroz prozor, popije kavu, uredno i tiho opere šalicu, pogasi sva svjetla, nagne se nad usnulim Filipom i poljubi mu usne, poluotvorene u snu. Zatim krene prema hodniku.

- Dobro jutro, zlato - začuje iza sebe i osjećajući se sretnom zbog Filipovih riječi kojima se nije nadala, naglo se okrene i vrati njemu.

- Nisam te željela probuditi - reče mu ljubeći ga u kosu: nije podnosio poljupce prije pranja zuba. - Ne ljuti se.

- Ne ljutim se. - Filipova ruka nježno, a opet čvrsto, posjednički, prijeđe preko njene napete stražnjice. - Jesi li dobro spavala?

- Jesam - odgovori Julijana. - A ti nastavi spavati. Ne govori više.

Filip klimne, zatvori oči i istog časa utone u san. Julijana ga trenutak gleda, raznježena i sretna što je to njen muškarac. Snažan i nježan i uvijek zna što treba reći. Već su šest mjeseci zajedno i svakoga dana vode ljubav i nikada im nije dosta i oboje neprestano žele još i još. A najviše je oduševljava njegova mirnoća, strpljivost, mir kojim zrači. I prenosi na nju.

Tiho zatvori vrata spavaće sobe, prođe malim hodnikom i izađe iz stana, pa ga pažljivo zaključa: neka njen Filip mirno spava.

Izlazeći na vlažnu ulicu, po drugi se put ovog jutra, koje još uvijek noć, strese. Zrak je vlažan i hladan i ni malo nije ugodno biti ovako rano na ulici. Sama je. Nema nigdje nikoga. Julijana se ogleda oko sebe, pa mireći se sa jutarnjom usamljenošću, krene prema autobusnoj stanici. Autobus stiže za otprilike dvije minute, upravo onoliko vremena, koliko joj je potrebno da stigne do stanice. Za svaku sigurnost, ubrza korak i osluškujući udarce potpetica na hladnom pločniku, osmjehne se samoj sebi.

- Većina žena ne zna hodati - rekao joj Filip, jednog lijenog nedjeljnog poslijepodneva, dok ju je gledao iz kreveta kako mu sasvim gola, donosi čašu obične vode: ožednjeli su oboje zbog uzavrele strasti.

- A ja? - upitala je. - Znam li ja hodati?

- Znaš! Predivno hodaš tim svojim dugim nogama. Volim tvoj hod.

- I što još voliš?

Prisjetivši se Filipovog odgovora, Julijana se u tami osmjehne i pogleda na sat: pet sati i četrdeset minuta. Autobus će svakog časa stići i čudno je kako nikoga osim nje nema na stanici. Osmjeh joj se istog časa zamrzne na lijepom licu koje je do sada odavalo sanjarenje. Prestravljena gleda u oči, drugo ništa ni ne vidi, jer muškarac nosi navučenu na glavu crnu kapuljaču, sastavni dio trenirke u koju je obučen, kapuljača mu sakriva kosu i čelo, a ispod očiju mu vezana crna marama. Oči muškarca divlje sjaje i Julijana zbog tog sjaja osjeti ledenu stravu, koja joj koči tijelo, blokira um. Ali se strava još i pojačava.

Maskirani joj steže vrat rukom ogrubjelom od teškog rada, a u drugoj mu ruci bljesne nož dugog i blistavog i uskog sječiva. Skakavac.

- Pisneš li, kujo jedna - šapuće joj iza leđa u uho i odvlačeći je prema žbunju, dalje od autobusne stanice - zabiti ću ti ga pravo u vrat!

Julijana osjeća kako je krv napušta, nema snage ni za što, sasvim je paralizirana od ludog straha. Vidjela je njegove oči i zna, kako je na sve spreman. To nije čovjek, to je ...

Filip odjednom iz sna prelazi u budno stanje, naglo se uspravlja u sjedeći položaj. Što mu je? Zbog čega se probudio? Otvorenih usta guta zrak, nedostaje mu zraka.

Pogleda prema satu: pet je sati i četrdeset minuta, točno. Filip se osmjehne. Prisjeti se, kako se, prije nekoliko minuta, u polusnu, pozdravio sa Julijanom.

Osmjehujući se sretnom prisjećanju, osjećajući miris svoje Julijane posvuda oko sebe, Filip se uz zadovoljni uzdah zavali na leđa i istog časa vraća snu.

Drhtavim nogama Julijana ustaje i pogledom traži torbicu. Na razderane gaćice odbačene na travu, ne obraća pažnju. Saginje se, uzima torbicu: razbojnik-silovatelj sve joj je oteo. Novac, mobitel ... sreća je što je ostavio dokumente. Neprestano kopajući po torbici, tražeći ni sama ne zna što, Julijana plače, a jedna joj se misao neprestano vrti u glavi, jedna jedina misao: kako ovaj teret podijeliti sa Filipom? I da li ga uopće podijeliti? I, može li ga, smije li ga, nositi sama? Ako ga ne podijeli. Teret.

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.