petak, 29. lipnja 2007.

Svitanje prije noći



Pročitaš riječ i više nemaš pitanja. Sve postaje jasno. Kako sam naivan bio! Želio sam vjerovati u njene laži. Jednostavno nisam želio ni mogao vjerovati, kako moj vrapčić skakuće iz kreveta u krevet. Naslutio jesam, naravno. Čak sam joj nešto u tom smislu i nabacio. Ali treptaj njenog glasića pokolebalo je moje uvjerenje. Jer sam želio da me pokoleba. Tražio sam to, sad mi je to jasno. Nisam bio spreman podnijeti istinu.

Ja sam volio nju: ona je voljela ono što sam joj pružao u krevetu. Ja sam volio njen osmjeh, ona je voljela što ja volim njen osmjeh. Samo je ona bila važna, u svakom trenutku. Ja sam tu samo da dodam još malo važnosti njenom životu, koji ona nastoji proživjeti sa što većim uživanjem. Pa neka uživa! Ako je to uživanje?!

Kako prezirem sebe! Prestao sam biti Čovjek i pridružio se većini. Postao puzavac! Koji liže svoje rane i plače nad svojom gorkom sudbinom. Jebeš sudbinu! Nema sudbine! Postoji sam bol u koju se moraš usuditi zagristi, dobro je prožvakati i usprkos tome što je toliko odvratnog okusa da ti se želudac podiže, sa radošću je progutati. Uživati u gorčini koju stvara u želucu i pamtiti, pamtiti ... nikada više zaboraviti. Još manje vjerovati. Pogotovo ne vjerovati.

U redu. Sad stojim ponovo na nogama. Uspravno. Prestao sam biti puzavac: bio sam to samo jedno kratko razdoblje, ali boli me ta spoznaja. Tješim se onom starom: nije sramota biti glup, sramota je ostati glup.

Više nisam glup, više ne živim u neznanju. Sad znam da je iz mog zagrljaja uskočila odmah u njegov. Ali kad bolje razmislim, zar nije tako uskočila i u moj zagrljaj? Iz njegovog … nečijeg. Znam da nije bila sama. Povijest se ponavlja, da i ja jednom upotrijebim taj klišej. Vrapčić skače sa grane na granu. Ona iz zagrljaja u zagrljaj. Nikada ona ne prekida postojeću vezu, dok nije sigurna u iduću. Ne može biti sama, bez muškarca, potreban joj oslonac … Sad to znam i pitam se ... pitam se ...

Pitanja se, prirodno, roje u sve većem broju. Poput bijesnih osa kovitlaju se u mojoj nutrini. I znojim se i drago mi je što se zbog mučnine znojim, jer sad znam, napokon razumijem, ono što mi je bilo neshvatljivo. Više se ne osjećam bespomoćnim, odbačenim, prezrenim. Nema više pitanja i nastupa olakšanje. Nisam izgubljen više. O, ne! Sad znam da sam poslužio samo kao jedna karika u njenom lancu, kojom ona polako, ali sigurno, okiva svoj život. Zarobljava samu sebe. Jer nju nitko drugi ne može zarobiti, zadržati, upravo zbog toga što je zarobljena svojim načinom života. Pripada ti samo trenutak, zatim odlazi, nemilosrdno, ne mareći za ono što ostavlja iza sebe.

Niti je ne mrzim. Čudno. Mislio sam da ću je mrziti. Ali ne mrzim je. Ne mogu je mrziti. Zar nisam nalazio uživanje u njenom zagrljaju? I zašto je onda mrziti? Ne mogu je mrziti.

Je li bolesna? Kad ovako ide od jednog do drugog muškarca? Što je nagoni na to? Ali nije važno, još samo tren i neće više biti pitanja. Sve je spremno.

Misli mi blude u ne toliko daleku prošlost: još jednom je u sjećanju vidim kako se svlači lascivnim pokretima i u meni budi požudu. Čudno je to bilo između nas: požuda bi nas grabila i ovladala bi nama na najčudnijim mjestima u najbezazlenijim trenutcima. Na sve bi zaboravljali uranjajući jedno u drugo, plutajući na užitku. Nikad nam nije bilo dosta. Samo što meni nije bilo dosta nje, a njoj užitka. Sad to znam, a onda sam naivno mislio ... ne! Nisam mislio! Nadao sam se! Jer da sam mislio, zar ne bih primijetio anomalije u njenom ponašanju, zar mi se oči ne bi ranije otvorile? Kakvi smo majstori u samozavaravanju!

- Volim te! - šaputala je, a mislila: uzmi me snažno.

- Trebam te - govorila je, a mislila: trebam mužjaka, ne čak ni muškarca, već samo mužjaka.

- Želim te - vrištala bi mi u uho, a mislila: želim uživanje koje mi jedino ti znaš pružiti, kao ni jedan do sada.

Iz pisaćeg stola vadim njenu sliku i pištolj. Stavljam sliku ispred sebe i zurim u nju. Budi uspomene. Budi bol. Koja raste. Još raste! Ne dam joj više rasti!

Uzimam pištolj i sa grčem na licu zurim u sliku, dok ravnodušno-hladni čelik prinosim čelu, a iza znojnog mi čela i dalje, usprkos tome što odgovor znam, titra crveno pitanje: zašto?

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: