petak, 29. lipnja 2007.

Mirni ljudi, tihi ljudi



Pažljivo i nježno, Pero pridržava Janu za podlakticu, dok čekaju trenutak zastoja u prometu i slobodan prijelaz za pješake. Pero je malo pognut, godine ga pritišću, sedamdeset i tri mu je, ali mu oči plave i bezazlene, sa pažnjom i znatiželjnošću promatraju živ promet koji poput limene nepresušne rijeke teče ispred njega. Svakog dana u ovo vrijeme, oko šest sati, dok se sunce priprema na počinak, izvodi svoju Janu u šetnju, nježno joj pomaže pri silasku niz stepenice, pri usponu isto tako, uvijek joj je pri ruci, prati njene pokrete i čita joj želje iz govora tijela.

- Dobra večer! - pozdravlja ih Ika, debela i znojna četrdesetogodišnjakinja, njihova prva susjeda, stojeći pored njih i strpljivo čekajući poput svih ostalih na zeleno svjetlo, pa dodaje: - Ritual večernje šetnjice uz more?

- Dobra večer! - Pero odgovori i sasvim malo, ali primjetno, ukosi visoko tijelo: naklon poštovanja. - U pravu ste susjedo, postalo je to pravi ritual, ta naša večernja šetnja uz more.

- To je lijepo - kaže Ika. - Ni mladi zaljubljenici ne šeću poput vas.

- Oni imaju drugačije zabave - prihvaća veseo ton Pero.

- Bliži se kraj ljeta - primjećuje Ika, brišući nadlanicom orošeno čelo. - Uskoro se vraćate nazad, u Njemačku.

- Ovog puta ne - odgovori tiho Pero i iznenadi Iku, da je zakasnila zakoračiti na cestu: promet je zaustavljen i pješaci hrle na drugu stranu.

- Kako to? - iznenađeno upita Ika, uhvativši korak sa susjedima.

- Dosta je bilo - odgovori Pero i blago se osmjehuje. - Čitav smo radni vijek tamo. Sada je došao kraj tome: gotovo je. Oboje smo zaslužili penziju i ostajemo ovdje, u našoj vikendici, koja tako postaje obiteljska kuća.

- O! - iznenađeno uzvikuje Ika. - Postajemo istinski susjedi.

- Upravo tako - potvrdi Pero.

- Pa, drago mi je - kaže Ika, zaustavlja se i svojom tjelesinom primorava na zaustavljanje i sugovornika. - Ma baš mi je drago zbog toga!

- Nadam se - kaže Pero učtivo, kao što je sve radio - kako ćemo biti dobri susjedi jedni drugima.

- Ne vidim razloga da ne bude tako! - uzvikuje Ika i široko se osmjehuje. - Ma baš mi je drago! A sigurna sam, da će se i ostali obradovati, kad čuju vijest. Smijem li im ja reći?

- Naravno, susjedo, zašto ne? Pa nije to tajna.

- Svima ću razglasiti - reče Ika i ponovo briše čelo koje joj se orosilo znojem: višak kilograma kojeg ona ne priznaje. - Prijatna vam šetnja.

- Hvala - kaže Pero i gleda za Ikom, koja brzo grabi debelim nogama i udaljava se od njih.

- Kao da i onako ne bi svima rekla - tiho promrmlja Jana.

- Pusti! - Pero odmahuje rukom. - Bezazleno zadovoljstvo.

- Tako si mekan - kaže mu supruga. - Opraštajući, prava je riječ. Za svakoga imaš poneku lijepu riječ.

Pero joj se nasmiješi, oči mu zadovoljno iskre, obgrli joj ramena, pa povede uz obalu, korak po korak, polako i sa uživanjem: ritual koji godinama vjerno upražnjavaju i čije zadovoljstvo sa godinama ne opada.

Poznati su u svojoj četvrti, u kojoj posjeduju malu, ali veoma udobnu vikendicu, u kojoj već dugi niz godina provode ljetne mjesece. Zimske mjesece i sve one ostale, žive i rade negdje u Njemačkoj, nitko ne zna točno u kojem gradu. Njihove su večernje šetnje postale legendarne: ni prolom ih oblaka ne može omesti u njihovom uživanju zajedničke šetnje.

Kao i svakog jutra, Pero je ustao prvi, skuhao sebi kavu, a svojoj Jani kakao i odnio joj ga u krevet. Sjedeći podbočena mnogim jastucima, Jana je popila topli i slatki napitak, pa ustala. Malo se vrzmali po kući, otišli na tržnicu, jedan sat na more, osvježili se kratkim plivanjem, vratili kući, spremili zajednički objed i malo odrijemali poslijepodne. Svakidašnje. Rutinski. Kao što rade već godinama, kad se nalaze na godišnjem odmoru. Ovdje u ovom malom naselju, koje polako, ali sigurno, postaje turistički privlačno mnogima. Pero i Jana su starosjedioci: prepoznali su prednosti i ljepote mjesta odavno, još prije četrdeset godina, kad su prvi put došli ljetovati u iznajmljenoj sobi.

Kasnije su se dogovorili sagraditi vikendicu i u njoj provoditi svoje teško zaslužene odmore. Učinili su to i postali ponosni vlasnici vikendice, a mještani ih počeli gledati sa odobravanjem. Dopadali im se onako mirni, staloženi, prijazni i iznad svega učtivi. Nikada ih nitko nije čuo da su podigli glas, vikali: njihov je nastup uvijek bio pažljiv, tih, odmjeren.

- Je li dosta, draga moja? - upita Pero: stigli su do samog kraja šetnice i nastave li dalje, morati će prijeći na kozju stazu.

- Dosta je - odgovori Jana, i zahvalno mu se osmjehne.

- Onda se okrećemo - odluči on - i vraćamo. Popiti ćemo čaj na terasi i zatim u krevet. Dan je bio dug.

- U pravu si, dragi - reče ona. - Kao i uvijek.

Sjede na terasi, između njih okrugli stolić, na stoliću čajnik i šalice iz kojih se puši. Mjesečina ih blago obasjava, a šum mora tiho dopire do njih. Sjede tiho, ne razgovaraju, srču čaj i uživaju.

Pero prekida trenutke nepomičnosti, ustaje praćen pogledom Jane, koja ga iznenađeno gleda. Obično je ona ta koja prva ustaje i prekida čaroliju ljetne večeri.

- Gdje ćeš? - pita ga ona. - Zar čaj nije dobar?

- Sve je u redu sa čajem - umiri je on. - Idem na trenutak u kuhinju. Reci, draga, trebaš li nešto?

- Ništa - odgovori Jana i uzdahne. - Sve imam.

Pero klimne: drugačiji odgovor nije ni očekivao. Dugim i sporim koracima odšeta do kuhinje, pa pogledom počne pažljivo promatrati predmete oko sebe. Laganim pokretom desne ruke dohvati oklagiju i odvaže je u ruci. Zadovoljan njenom težinom, klimne.

Polako, uobičajenim korakom vrati se na terasu i bez riječi, dok mu je lice sasvim mirno, ali nikako ukočeno, udara Janu, svoju ženu. Snažnim zamahom visoko podignute desnice, spušta tešku oklagiju na Janino lice. Za trenutak joj vidi oči, širom otvorene, zatim crvenilo i Jana, koja više nije Jana, polako klizne sa stolice klonulo, mlohavo, padne na pod.

Mirno, sasvim mirno, Pero se vrati u kuhinju, uzme konopac, koji je pripremio još ovog jutra, napravi omču. Drugi kraj čvrstog i glatkog konopca zaveže za rešetke na prozoru, koje služe kao prepreka nekim mogućim provalnicima, popevši se na stolicu. Namakne omču oko vrata, pa posljednji put mirno, blago, pogleda po dobro mu znanim predmetima i sa stolice zakorači u prazno.

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: