Mirno, tiho, kao što je uvijek i sve radila, kao što je živjela, Žana, pedeset i petogodišnjakinja, prosijede kose uredno začešljane unazad i kratko podsječene, posluži doručak na stol u velikoj kuhinji, koju je njen muž Predrag uredio po njenoj želji. Kuhinja je njeno carstvo i Žana se sa uživanjem sjećala onih dalekih dana, kad su gradili kuću i kad je ona govorila o svojim željama, a Predrag, visok, lijep i uvijek nasmijan, uvažavao svaku njenu želju. I najmanju.
Žana, stojeći pored stola i osmjehujući se uspomenama, odmahne rukom i zagladi pregaču: to je bilo davno, ali ugodno se prisjetiti tih dana. Ima još nekoliko trenutaka samo za sebe: te trenutke u rano jutro, dok je sama u svom carstvu, u velikoj kuhinji, besprijekorno čistoj i blistavoj, posebno cijeni. Za koji će tren svi navaliti iz svojih soba i raspršiti se svako svojim poslom, a ona će ostati sama, u kuhinji, kuhati, čistiti, dotjerivati, jer ma koliko čistila, uvijek može biti još blistavije, čistije.
- Dobro jutro, bakice! - pozdravi je njena miljenica, unuka Lara, sedmogodišnjakinja i izmami osmjeh sreće na Žaninom licu. - Znaš li koji je dan danas?
- Kako ne bih znala? - zadirkuje miljenicu Žana. - Petak je.
- Ma, bakiceeeeeeeeeeeeeeee!
- Zar nije petak? - pita Žana i sretno se osmjehuje: jutro je počelo na najljepši mogući način.
- Ma da! - nestrpljivo govori crnokosa djevojčica. - Ali je još nešto! Nisi zaboravila, samo se praviš!
- Što sam zaboravila? - igra Žana igru u kojoj beskrajno uživa i osmjehuje se prema jedinoj unuci, kćerkici njene kćerke.
- Moj rođendan! - vrisne Lara. - Sutra je moj rođendan!
- I ispeći ću ti najveću i najljepšu tortu! - reče Žana i pomiluje unuku po oštroj i crnoj kosi. - Bakina miljenice, nikada ne bi mogla zaboraviti tvoj rođendan.
- Znala sam da se praviš ...
- Vidim da te sasvim smotala - primijeti Irena, majka male Lare, ulazeći u kuhinju: već je bila obučena i spremna za posao. - Od svakog je izvukla neko obećanje. Nezasitna je i razmažena.
- A koga ću drugog maziti? - upita Žana, milujući i dalje oštru kosu unuke. - Zar nisam i tebe mazila?
Zatim u kuhinju uđe Predrag, visok, krupan, prosijed, ali guste kose, usprkos tome što se približava šezdesetoj godini života. Jednim oštrim pogledom obuhvaća sve u kuhinji i pridružuje se razgovoru koji se vrti oko Larinog rođendana.
- Svi za stol! - naređuje Žana i svi je odmah poslušaju: Žana je zapovjednik u svojoj kuhinji. - Ispekla sam palačinke za one koji ih žele jesti.
Ova se primjedba odnosi na Žaninu kći Irenu, koja već mjesec dana drži, po Žaninom mišljenju, bezrazložnu dijetu, jer Irena je vitka poput onih mršavih manekenki koje ponekad vidi na televiziji, kako neprirodnim hodom, lomeći se, paradiraju modnom pistom. Nitko joj ništa ne odgovara, jer svi ukućani znaju kako bi to izazvalo bujicu riječi, a nikome se ne sluša po tko zna koji put predavanje o zdravoj prehrani.
Žana vrlo dobro to zna i pušta ih na miru. Maže medom palačinke i poslužuje unuku, a pogledom prelazi od jednog člana obitelji, do drugog. Nedostaje Marjan, Irenin muž: on je na brodu i kući će se vratiti tek za dva mjeseca.
- Gotova sam - reče Irena, ustaje i odgurne stolicu. - Požuri se, Lara: odbaciti ću te do škole, imam toliko vremena.
- Zašto je ne pustiš da u miru završi sa doručkom? - protestira Žana. - Može u školu autobusom, kao i svakog jutra.
- Idem sa mamom! - odluči se naglo Lara: ustaje i ljubi baku. - Nemoj nešto zaboraviti!
Žana gleda kako joj kći i unuka napuštaju kuhinju i odlaze: unuka će se vratiti oko jedan sat, a Irena će doći tek iz šest, već će se sumrak spuštati i u crnilo umatati periferiju grada, gdje im se nalazi kuća i gdje žive. Ali i ta periferija sve više postaje grad. Nekada je ovdje držala kokoši, a sad ... to su prošla vremena, neće se nikada vratiti i najbolje je ne misliti na njih. Jer bilo je lijepo živjeti bez ove luđačke užurbanosti. Kakav je to život, kad se obitelj rastaje na čitav dan, da bi se tek navečer ponovo okupila? A ni onda ne provode vrijeme zajednički, već svatko obavlja neke svoje često nepotrebne radnje. Ili, što joj naviše smeta, sjede jedno pored drugog i bulje u televiziju, samo su naizgled zajedno, a udaljeni da udaljeniji ne mogu biti.
- Idem i ja - reče Predrag i trgne je iz misli. - Pokušati ću pronaći onu boju za garažu koja mi je potrebna. Ne očekuj me tako brzo.
- U redu - odgovori Žana: većinu dana provodi sama i navikla je na to.
- Treba li ti što? - pita je Predrag, kao što je uvijek pita: pažljiv je i ta njegova osobina ju je i privukla k njemu, između svih onih mladića koji su oblijetali oko nje.
- Ništa - odgovori Žana i odmahne rukom. - Samo neke sitnice za tortu, a po to ću kasnije skoknuti do one nove otvorene trgovine.
- Onda dobro - reče Predrag, klimne joj i napusti kuhinju.
Sama je u velikoj i tihoj kući. Kad su je gradili, njen Predrag i Žana sanjali su o kući ispunjenoj dječjim smijehom, ali dobili su samo Irenu, a kasnije jednostavno nije bilo sreće: dva spontana pobačaja uvjerila su Žanu, kako joj je uskraćeno još jednom biti majka. Okrenula se jedinici Ireni i svom Predragu: nitko drugi za nju više nije postojao. Živjela je za njih i zbog njih. I bio je to dobar život. Miran. Onakav kakav Žana voli.
Oprala je posuđe i počela pripremati hranu za objed: izvadila meso iz hladnjaka, salatu, ogulila krumpir. Svakog je dana kuhala i nikada nije upotrebljavala gotova jela. Nikada ih nije ni kupila.
- U mojoj se kuhinji jede samo prava hrana - česta je njena rečenica. - Nikakve gluposti, koje se sada prodaju pod hranom, neće ući u moju kuhinju!
Iz kuhinje se uputila u spavaće sobe i dovela ih red, protresajući posteljinu, brišući prašinu, a u sobu unuke donijela je staklenu vazu i u njoj šareno poljsko cvijeće, koje je raslo oko njihove kuće i koje je prije toga nabrala. Šećući i dovodeći stvari u red iz jedne prostorije u drugu, vrijeme joj neprimjetno klizilo, pa se iznenadi, kad joj unuka naprosto bane, kao da je sa neba pala.
- Od kuda ti? - zaprepasti se Žana.
- Jedan i pol je - odgovori Lara. - Gotovo je sa školom do ponedjeljka. Jesi li mi spremila tortu?
- Ma gdje žuriš? - meko je upita Žana. - Nisam još ni počela sa tvojom tortom. Ima vremena. Hajde, sjedaj za stol, pa ćemo nas dvije same objedovati. Voliš to, zar ne?
- Znaš da volim, bakice - odgovori Lara. - A poslije idem kod Sanje, obećala sam joj doći.
- Dobro - složi se Žana. - Postale ste nerazdružive, Sanja i ti.
Dok objeduju, Žana sa uživanjem sluša unuku, koja joj priča o svom životu, o svojim prijateljima, željama ...
Ponovo je sama, Lara je odlepršala, vesela, nasmijana, bezbrižna, ostavljajući baku samu u velikoj kući. Čudno je to, koliko vremena provodi sama, a ima obitelj. Nekada su ih neprestano posjećivali prijatelji, roštiljali bi ispred kuće, u sjeni oraha, a sad ... sve manje se druže, sve manje ih prijatelji posjećuju. Nekako kao da su svi zadovoljni u svojoj ljušturi, iz koje samo povremeno proviruju i oprezno se ogledavaju. Svi samo negdje žure, trče, brzaju ... Kuda? I zašto? I čemu sve to vodi? Evo, u novinama koje je raširila u krilu i koje se pripremila pročitati, udobno zavaljena u fotelji, ne bi li malo odahnula od svakodnevnih poslova, nikada ništa lijepog. Čovjek je čovjeku postao vuk. Nasilje i nasilje i nasilje! Posvuda nasilje, a Žana se grozi svakog oblika nasilja. Sa kojim pravom jedni tlače druge? Ma vidi ovo: prijetnja bombom! Ma zašto? Zar je čitav svijet poludio? Zar više nitko ne zna razgovarati i razgovorom rješavati nesporazume, već svi samo potežu noževe, pištolje, bombe i to su jedini argumenti koje priznaju? Ludo! Sasvim ludo!
Veliki zidni sat glasno otkuca i Žana se zaprepasti: pet je sati, a još mora u kupovinu u onu novootvorenu samoposlugu. Kao da su je iznenada opekle, Žana odbaci novine i hitro ustaje: mora se istuširati, dotjerati: pa neće valjda u kupovinu samo sa maramom preko glave, kao što uobičavaju neke njene susjede!
Njena će Lara biti i više nego zadovoljna: ova će torta biti pravo iznenađenje, nadmašiti će sve dosadašnje torte. Dok razmišlja o tome, čekajući red pred blagajnom u maloj samoposluzi, Žana je nesvjesna smješka koji joj obasjava lice i čini ga lijepim, ali ga blagajnica primjećuje i široko joj se osmjehuje, kad se Žana približi blagajni. Dvije se žene, koje se ne poznaju, osmjehuju jedna drugoj, kad u samoposlugu odjednom nahrupe dvojica, krupni su, primjećuje makinalno Žana i imaju nešto preko lica. Još se ne boji.
- Nitko ni makac! - urliče prvi, krupan, još malo pa debeo muškarac, obučen u traperice, zelenu vjetrovku, a preko glave mu navučena najlonka izobličuje crte lica, u ruci veliki pištolj. - Da nitko nije mrdnuo!
Drugi muškarac, isto tako obučen i isto tako maskiran, ali viši od prvog, priskače blagajni za kojom stoji smrznuta Žana, grabi ukočenu Žanu za vrat, nemilosrdno je steže, prislanja joj pištolj na rebra, ledena joj kovina pričinjava bol, dok njen mučitelj vrišti blagajnici u lice:
- Vadi lovu! Daj lovu!
Drhtavih ruku blagajnica otvara uz zveket blagajnu i predaje dnevni utržak maskiranom razbojniku, koji novac trpa u duboki džep vjetrovke i zatvara ga patent zatvaračem. Što je sigurno, sigurno je.
- Ovo je pljačka! - viče onaj pored ulaza. - Da nitko nije mrdnuo!
Nije trajalo ni dvadeset sekundi. Nestali su isto onako brzo, kako su i došli. Najdužih dvadeset sekundi Žaninog života. U grudima osjeća silan pritisak i bori se zrak. Sasvim je nemoćna, osjeća kako joj noge neće izdržati i zna, srušiti će se na pod. Nekako, ni sama ne znajući kako, dovuče se do zida, nasloni na njega i pohlepno grabi zrak, dok u njoj tuče srce, mahnito udara, udara poput prašumskog bubnja, potiho, potmulo, ali prijeteći.
Sve je iza nje, sada. Dok radi oko torte, Žana po tko zna koji put ponovo sve proživljava. Prisjeća se radosnog smješka blagajnice, zatim ludog košmara, pa ispitivanja policije, pa još jednog ispitivanja ... mislila je kako tome nikada neće biti kraja, ali završilo se konačno, a Žana, umorna, slomljena, odvukla se nadljudskom snagom volje kući, u sigurnost. U kuhinji je popila apaurin, ruke joj drhtale dok je prinosila čašu beskrvnim usnama. Otišla je u kupaonicu i legla u kadu vruće vode i čekala da nastupi olakšanje. Nikada neće zaboraviti tih dvadeset sekundi svoga života. Nikada. Najdužih dvadeset sekundi.
U trenutku, kad razbija jaja i ubacuje ih u posudu, u kuhinju ulazi Lara i veselo doskakuće do bake. Larino nasmijano sitno lice pruža utjehu uznemirenoj Žani.
- Je li to spremaš tortu za mene? - pita je, gledajući radoznalo u brašnjave ruke svoje bake.
- A za koga drugog, malo moje? - odgovori joj Žana razdragano, licem joj preleti smiješak, jer mala ne smije ni naslutiti njenu uznemirenost.
- Smijem li? – pita Lara i prst umače u smjesu čokolade.
Žana je gleda, a smiješak joj obasjava umorno lice, u oči joj se polako vraća sjaj: to je njen život, njen svijet, onaj koji poznaje i voli. U kojem se osjeća sigurnom, voljenom.
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Nema komentara:
Objavi komentar