Ne radujem se. Ničemu. Postajem ravnodušan prema okolini, a u svojoj bolno uskomešanoj nutrini osjećam nabujalu rijeku ledene tuge. Tihi njen žubor podsjeća me na ono što sam kratko vrijeme imao, i što sam vrlo brzo izgubio. Zašto? Ne znam? Došlo je brzo i velikom silinom se obrušilo na mene. Zatim nestalo. Odjednom. Ne vidim razlog. Jesam li negdje pogriješio? Vjerojatno jesam, jer da nisam, bi li sad bio tužan? Ista gomila pitanja neumorno i uvijek iznova, mučeći mi um, migolji u meni poput klupka zmija: pitanja bolno sikću, ali odgovori ne dolaze.
Počinjem pomišljati, kako odgovora i nema...uzalud ih tražim. Zbog čega čovjek učini ovo, a ne ono? Nitko to ne može znati...sve je kaos, ludilo. Oko svih nas. I svi sudjelujemo u tom kaotičnom ludilu koje nazivamo život.
A život, koji nije život, koji je ludilo, ruga nam se i udara nas nemilosrdno. Pokazuje nam koliko nam može biti lijepo, koliko silno možemo uživati i baš kad se priviknemo na uživanje, kad ga silno zavolimo, život nam ga oduzima i šalje nam očaj, bolan i dubok, koji nas para i siječe poput kirurškog noža. Ostavlja nas rasporene, otvorene i ranjive prema vanjskom svijetu i to baš u onom delikatnom trenutku, u kojem želimo mir, želimo samoću, vapimo za privatnošću, za svojim kutom izoliranosti, jer ne želimo svima pokazivati našu patnju. Zbog nečega se stidimo patnje, ne znam zbog čega, nisam uspio shvatiti. Znam, kako su stari, antički junaci, u ona jednostavna drevna vremena, glasno plakali, ne stideći se svojih suza, naricanja, bola. Više toga nema: naučili smo sakrivati osjećaje, stidjeti se osjećaja, pokazivati snagu, koja u stvari nije snaga, već slabost, jer lažemo sami sebe, a zar svako laganje nije slabost? Nesposobnost sagledati istinu?
Lažemo sami sebe! Hrabrimo se i govorimo kako to nije ništa, kako ćemo i ovaj put izaći kao pobjednici, ali duboko u sebi znamo kako u ovom ratu nema pobjednika: svi gubimo i svi patimo, jer oduzeto nam je ono što nam je bilo drago, pa ma koliko to blaženstvo koje nas opijalo i punilo nas ushitom prema životu kratko trajalo.
Shvaćam, ali ne pomaže: nije važno koliko je trajalo, važno je da se dogodilo! Važno je da sam iskusio to! Samo je to važno! Jer mnogi prožive čitav svoj život, a da nisu ni naslutili mogućnosti koje život može pružiti. Ali kao i svaki čovjek, to jadno nesavršeno biće, želio bih zauvijek zadržati ono za što sam iz početka znao da moram izgubiti. Ništa ne možemo zadržati i to je tragedija čovjeka. Puštaj da bi zadržao...paradoks, ali tako je.
Pokušaš li silom zadržati ono što ti izmiče, postaješ dijete, koje šakom želi zadržati zraku sunca. Osjećaš je toplu na dlanu, ali nje u zbilji nema, tvoj te um vara, a ti uživaš u varci i misliš kako je imaš, tu toplu zraku u svojoj šaci, kako je tvoja, zauvijek tvoja. Ali ništa nikada nije zauvijek. Pustio sam. Neka otiđe. Sad skupljam krhotine svoga razbijenog bola i lijepim samog sebe. Polako, strpljivo, sa tugom. Sve je postalo tuga. Svaki pokret vodi ka sjećanju, svaki trenutak odiše sjećanjem...sve se već odigralo, dogodilo na neki mnogo ljepši način, drugačije, osjećam. U stvari, sve je isto, samo se u meni zbiva promjena, ali ta hladna konstatacija ne pomaže mi ni malo savladati bol. Naprotiv, ljutim se na samog sebe: nisam smio izgubiti sposobnost sanjanja!
Bilo je divno sanjariti obavijen tajnom osjećaja. Osjećaji su poput ogromne hobotnice pružali pipke i obigravali oko mene, draškajući me, izoštravajući mi čula, darujući mi uživanje. Svaki je mali tračak vremena bio prepun čarobne ljepote, jer...Čudo osjećaja plesalo je oko mene i u meni svoj ples života i vijorio je mojim snovima, mojim nadama, podizao me u vrtoglave visine, opijao me čistoćom i snagom, nosio me na krilima sreće u susret… čemu?
I onda prasak, lom, bolna stvarnost sve razara i pomoći nema i tuga se spušta i omata me i zahvalan sam joj, jer znam, ona je tu samo da me zaštiti od još veće boli, od spoznaje da više nikad... Tuga nije neprijatelj, ona je prijatelj. Jer što bih ja sada bez prisutnosti tuge u sebi? Bio bih sam, baš sasvim sam, sasvim i potpuno napušten. A tuga to ne dozvoljava, prati me i čini mi društvo, jer bez društva…biti sam…možda usamljen…
Nema sna, nema snova. Pustoš i praznina. Ne snalazim se. Ne živim, iako jedem, spavam, razgovaram...ali to nisam ja, onaj pravi ja...onaj je pravi ja mrtav, nestao je, ugasio se u trenu shvaćajući da ne može zadržati...ništa ne može zadržati, sve izmiče, nestaje u prošlosti, svaki onaj trenutak koji je pružao toliko radosti i za kojeg se činilo da će se beskrajno ponavljati, jer, zar može biti drugačije?
Može.
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Nema komentara:
Objavi komentar