Željena

Volim je. Mrzim je. Oboje je istinito. Valovi nošeni suprotnim vjetrovima, divlje se sudaraju u mojoj duši u koju ne vjerujem. I stvaraju mi bol, patnju. Ne mogu više podnijeti golu patnju, ne želim je više podnositi. Duša, u koju, kako sam već rekao, ne vjerujem, jauče i kriješti i čudno mi kako čitava moja okolina ne shvaća što se događa sa mnom i u meni. Kako onda vjerovati u tu prokletu dušu? Nitko ništa ne sluti, a u meni bjesni, kuha, vulkan prijeti erupcijom: ne mogu više to podnijeti, na rubu sam, na samom rubu, znam to, njišem se nad bezdanom, osjećam, boli me, boli, pritišće, ne dozvoljava mi disati, ne dopušta mi razmišljati: misao je jedna jedina u meni!

Željena Romina. Koja je moja, a opet i nije moja. I to me izluđuje: imam je i nemam je u isto vrijeme, a osjećam kako je moram imati. Izmiče mi. Ne mogu bez nje živjeti. Volim je. Mrzim je. Želim voditi ljubav sa njom. Želim joj gospodariti, staviti joj uzde na tu ponosnu malu glavu, kojom trza poput uspaljene kobile, dok joj se smeđa i divlja kosa trese, odbija zrake sunca, pretvara ih u zlato. Moja je i nije moja. Mora biti moja, sasvim mi pripadati. Prisiliti ću je na to. Znam, kako žudi za tim, u svojoj dubini, ali ne poznaje se: bolje je poznajem nego što ona poznaje samu sebe. Romina, žena koja voli ljubav. Romina, žena koja se boji ljubavi. Romina, tajna. U koju sam pronikao, a da ona to ni ne zna. Kopao sam po njenoj prošlosti, svega je tu bilo, kopao i pamtio i smišljao i odlučio i sad ću plan provesti u djelo: prisiliti ću je na potpuno, bezrezervno otvaranje, primanja mene, primanja života. Izliječiti ću je. Jer znam, sada znam, da je onog dana od prije šest mjeseci, kad smo se upoznali, bila bolesna, a bolesna je i sada.

Prije šest mjeseci ...

... ledena kiša pada, prokleta bila, već treći dan i nervozan sam i mrzim čekanje, a upravo tako provodim vrijeme: stojim u dugačkom zmijolikom redu u pošti, hrpa mi računa u ruci, mjesečni danak življenju u gradu, struja, stanarina, ovo i ono, nikad kraja tom nametu i svaki sam put napet do ludila kad moram plaćati danak, koji sasvim pogrešno nazivaju "režije". Život mi se pretvorio u mučenje, plaćanje računa: plaćanje svega, kad bolje razmislim. Sa pedeset i pet godina prestalo mi svako uživanje: ostalo je samo plaćanje. Plaćam ludu mladost, neki kažu. A ja im kažem, volio bih da sam umro u mladosti. Što je ostalo od života? Borba za opstanak, trka za zaradom, kupi ovo, kupi ono, usamljenost, nigdje nikog da te sasluša, ludilo oko mene, ludilo oko svih, ludilo u svima koje kao da nitko ne vidi, ali ja vidim to ludilo, a ostali su slijepi i radosno kupuju i radosno se zadužuju i radosno usvajaju robovski mentalitet i ne vide ludilo, ne primjećuju ga, misle kako žive u normalnom svijetu, nisu ni svjesni ne-života kome robuju i stenju pod njegovom težinom.

Mislim o svemu tome, u ovom zmijolikom redu i malo mi treba da ne prasnem, zaurlam urlikom očaja, protesta, bijesa. O, kako bih volio vidjeti zapanjene njuške mojih vrlih sugrađana, koji sva zla ovog svijeta primaju pokorno, jer tako mora biti, misle oni, govore oni i tješe se, glupani prokleti, sami sebe čuvenom rečenicom: "Moglo bi biti i gore". Smijem im se i ludo sam bijesan zbog njihovog nelogičnog razmišljanja, kad odjednom osjetim tvrdu mekoću na leđima. Čudno. Prvi put u životu osjećam tvrdu mekoću i znam da to ne razumijete, ali nije me briga, ja razumijem i okrećem se radoznalo: nešto je ušetalo, nešto ulazi u moj učmali život, život u kojem stalno nešto plaćam, ulazi nešto novo, za što znam, nisam glup, i to ću morati kad-tad platiti, ali platiti ću sa veseljem. Jer je to moj izbor! Nije namet.

Iza mene, sasvim blizu, stoji prekrasna djevojka-žena, nema joj još trideset, kladim se, duga joj smeđa i gusta kosa ponosno i raskošno rasuta po leđima, dva plava oka gledaju me otvoreno i sa smiješkom i pozivajući. U njima male šarene točkice. Ne vjerujem svojoj sreći. Zašto je mene izabrala? Jer znam da me je izabrala, poznajem taj pogled: iako imam pedeset i pet godina, prepoznajem poziv u ženskim očima, uvijek, svagdje. Nije se promijenio od davnih dana moje mladosti, nikada se ni neće promijeniti. Vječan je.

Budim se, zaboravljam dugački red, račune u mojoj ruci, bijes u mojoj duši, koji brzo zamjenjuje seksualna želja i smiješim se ljepotici, gledajući joj u vrh malog nosa, na kome primjećujem sitne pjege.

- Prokleti red! - kažem joj, tiho, da samo ona čuje, malo se nagnuvši prema njoj, jer sitna je, mala. - Ne čeka mi se: a da otiđemo na piće i vratimo se kasnije?

- Veoma rado - odvrati ona i smije se, oči joj bljeskaju i govore o njenoj putenosti.

U lokalu se predstavljamo jedno drugome, njeno mi se ime čini poput slapa, rominja poput kišnih kapi: Romina.

- Romina, draga moja - kažem joj i polažem dlan na njenu malu šaku. - Da mi ne odugovlačimo nepotrebno: želiš li ići u moj stan ili hotel? Ili imaš neki svoj prijedlog?

Osmjeh, koji, znam, nikada neću zaboraviti, razlije joj se lijepim licem i uzvraća mi stisak malom i suhom šakom.

- Kad tebe će biti sasvim dobro - kaže medeno, slatkasto, a oči čedno oborene gledaju u šalicu kave, zatim se pogled podiže i gleda mi pravo u oči, otvoreno, izazovno, mirno, odlučno.

Drhtim. Prilično sam toga doživio, ali osjećam nešto čudno, nešto čemu ne znam imena i prikrada mi se strah, tiho, šuljajući se mekim lavovskim šapama. Ne bojim se, pobjeđujem strah, radoznao sam i znam, osjećam: ovo će iskustvo biti nešto novo, potpuno novo, divlje, neukrotivo. I trnci mi jurnu tijelom i želim Rominu, želim njihati njeno sitno i predivno tijelo u ritmu ljubavnog zanosa, želim da me gleda dok vodimo ljubav i da se grči od slasti u mom naručju, želim ...

Već se mjesec dana valjamo u mojoj spavaćoj sobi, na mom krevetu, koji i nije krevet. Skinuo sam sa dva zasebna kreveta madrace i bacio ih na sredinu sobe, a na njih bacam nježno Rominu i nastojim je posjedovati, onako kako muškarac uzima ženu, ali ona ne dozvoljava. Svašta radimo, svašta izvodimo. Gledamo se, diramo, ljubimo, stenjemo pod navalom strasti, sišemo međusobne sokove, znoj nam se miješa, sve je sklisko i mokro, sve miriše po putenosti, strasti, ali ... Romina ne dozvoljava da svojom muškošću prodrem u nju, nikada do kraja, malo, sasvim malo dopusti, sasvim malo, dopusti mi i pritom me gleda u oči, odvojene samo nekoliko centimetara, a zatim, kad u mojim očima, na mom licu, pročita uživanje, čini trzaj bokovima i izbacuje me iz svoje nutrine, iz svoje tople i meni drage vlažnosti, a njena me usta grabe, sišu. Različita je, neka sasvim druga ova toplina i ova vlažnost, zamjenjuju onu prvu i ja uživam i lebdim u sreći i bolu i sve se miješa i lomi, puca, drhtim, stenjem, znojim se i eksplodiram snažno, grčevito, tijelo mi u grču uživa. Romina guta i osmjeh joj na licu, svaku kapljicu moje snage pohlepno proguta, drži me i steže, dok se naglo smanjujem u njenim rukama, postajem slab, nemoćan i vidim joj osmjeh na licu i pitam se: je li taj osmjeh u slavu moje nemoći? Koju je ona prouzrokovala? Voli se igrati, moja Romina, shvatio sam to rano, voli moć seksa, voli dražiti muškost, gospodariti njome, naslađivati se njome, ali samo onako kako ona želi.

Podiže se iznad mene, gola, kleči, male joj grudi ponosno strše, a oči, plave joj oči pobjedonosno blješte i u njima vidim podrugljivost i shvaćam: i ovog me puta nadmudrila, i ponovo, još jednom, nisam u njoj ...

- Prava si kuja - kažem joj.

- Jesam - prihvaća ona mirno, a vučji joj cerek prelijeće preko znojnog lica, pa se ponovo ustima baca na mene, ali je ja odgurnem: slast je prejaka i ne mogu je izdržati.

- Nemoj! - naređujem joj. - Odgovori mi: zašto nećeš ...

- Ne! - kaže ona i vrti glavom, a smeđa joj kosa pleše ludi ples na poslijepodnevnom suncu. - Ne pitaj me to! Nikada me to ne pitaj!

- Čega se bojiš?

- Nije to strah - kaže ona. - Ne pitaj!

- Što je, ako nije strah?

- Ne pitaj! – ponavlja ona. – Ne pitaj, ako me ne želiš izgubiti.

Ne pitam. Razmišljam: dvadeset i pet sam godina stariji od nje, sjekira mi pala u med, mala je sami seks i ponovo seks i što me briga, ako mi ne dozvoljava prodrijeti u sebe na uobičajeni način. I konačno, što je danas u ovom poludjelom svijetu uobičajeno? Vrijednosti su okrenute, poremećene... Sve mi ostalo dopušta, čak i sama traži, samo je nebo postalo naša granica! Zašto ne uživati i ne razbijati glavu glupim pitanjima? Uživati, jer ovo je možda moje posljednje uživanje, zar ne? Vrijeme ... dijeli nas, komada, mrvi ... uzima nas i lomi komadić po komadić, još malo uživanja i za mene će sve biti gotovo. A Romina će oko drugog savijati lijepe noge i sladostrasno stenjati i mamiti ga jezikom i pogledom i ugrizima ... Pogled ... nikada nisam prije doživio takav pogled. Obara lijepu glavu i gleda ispod oka, sjajne joj oči plavo bljeskaju, a u njima pitanje na kojeg nema odgovora. Žudim za njenim pogledom, žudim za njenim dodirom, žudim sa Rominom. Koliko će još to trajati?

Traje i dalje, redovito mi dolazi, redovito crpimo nasladu jedno iz drugog. Prelijevamo je. Sve je postalo naslada sa Rominom, malom boginjom.

Jednog od mnogih ljubavnih poslijepodneva pokušavam je nagovoriti na zajednički život, ali ona uzmiče, ne da svoju slobodu, ne odbija me izravno, ali nikako ne pristaje na moje navaljivanje. I počinjem se bojati kako ću je izgubiti: nešto će se sigurno dogoditi što će mi je oteti. Mlada i poželjna žena, sigurno će sresti nekoga privlačnijeg od mene, nekoga koji joj može više pružiti.

Misao mi pričinjava bol i počinjem se tresti: gledam je kako pije crno vino, stojeći gola pored prozora, ne mari vidi li je tko još osim mene. Ne mari ona ni zašto, odjednom shvaćam. Osim za svoje puteno zadovoljstvo. Hrani se mojom snagom. Doslovno je i figurativno isisava! Snagu iz moje dubine, prelijeva je u sebe i raste, raste ... Postajem sve slabiji, a ona sve jača, nameće svoju volju!

Ta me misao potresa i kočim se, a neki čudan, neshvatljivi drhtaj, obuzima mi tijelo, tresem se, soba mi zatitra i zamagli se, sve postaje nepoznato, novo, nikad viđeno, nikad doživljeno. Mišići mi se grče, osjećam drhtavicu i hladnoću i usprkos hladnoći osjećam znoj kako me oblijeva, hladi mi vrelo tijelo, boli me, boli me do jauka i odjednom prelazim prag i ulazim u ... gdje sam? Tko sam? Gdje sam?

"Iznad mene visoki strop, čudno, na njemu je veliko zrcalo u kome se vidim. Ležim na leđima, ruke mi stegnute u njegovoj ogromnoj šaci, bole me. Vidim gore, kako on pomamno skače po mom mladom i lijepom tijelu, boli me, prodire, prodire! Vidim mu kosmata leđa i mrzim ga. Bol uvijek i posvuda! Neprekidna bol! Mrzim ga, ali je on jači, snažan je poput bika, pravi orijaš i najgore od svega, moj je očuh. Hulja jedna prokleta i stara, ševi moju mamu, kojoj je trideset i jedna, ševi je legalno, a mene, malu, sitnu, kojoj je svega četrnaest, udara, ševi, jebe, krvnički maltretira i muči svojom pohotom svake noći u tjednu, kad nema mame, što obično znači tri noći svakog tjedna. Stenje i rokće na meni, kad mama radi noćnu smjenu u bolnici. Ulazi mi u sobu, odvlači me snenu u svoju spavaću sobu, koju dijeli sa mojom majkom, baca me na krevet, steže svojom divovskom snagom stokilaša, mrvi me, mrvi mi tijelo, mrvi mi dušu ... Plačem, plačem, plačem... A zatim, one lude noći, daje mi po prvi put čašu i prisiljava me popiti je naiskap. Nikada do sad nisam okusila kap alkoholnog pića. Vino je crno i gusto i teško ga gutam, nenavikla na njegov opor okus, ali kad se on počinje zabijati u mene, po prvi me put ne boli i odjednom ... što je to? Ne prepoznajem uživanje, ali brzo shvaćam o čemu se radi i predajem se uživanju strasno, a njega, koji jaše na meni i koji mi pruža to uživanje protiv moje volje, mrzim još strasnije. Čujem ga kako zadovoljno gunđa: osjetio je moje nove, drugačije pokrete, stezanje mišića za koje do tada nisam ni znala da ih imam, nikada upotrijebila, koji su čekali uspavani da budu probuđeni. Njišemo se, prastarim ritmom, njišemo se ... Uživanje me nosi visoko, podiže se val za valom, nikad kraja, udaraju valovi, udaraju nam se tijela, val do vala, jecaj do jecaja, grč do grča i zaziva krestu vala, bjelilo, pjena, pjena, gubim se...

I na kraju, kad je sve gotovo, on, gad, naginje se nad mojim znojnim licem i pobjedonosno mi govori:

- Uživaš, kučkice mala! Prava si mala uspaljenica, znao sam ja to...

Mrzim ga, mrzim ga, mrzim muškarce, sve njih, mrzim ga, proklet bio, mrzim. I na kraju, potiho priznajem samoj sebi: volim uživanje, luda sam za uživanjem!"

- Što ti je? - pita me Romina: gola kleči iznad mene i trese mi glavu, poteže me za kosu. - Reci nešto, užasno me plašiš. Reci nešto!

Ne znam što reći. Ne shvaćam što se dogodilo, što se odvilo poput filma u mom duhu, u crnilo umotano, sakriveno, tajno. Više nije tajno, ne za mene: na neki sam način ušao u nepoznato i otkrio nepoznato. Shvaćam, potresen, i dalje gledajući u Rominu bez riječi, jer grlo mi stegnuto, shvaćam nemoguću istinu: na trenutak sam postao ona, Romina, našao se u njenom umu, upoznao njena sjećanja, bio Romina, bio ... ne želim misliti o tome! To je nemoguće, to se ne događa, mora da ludim. To se ne događa ... Potresen sam, uplašen divljački, srce mi udara, osjećam kako mi želi probiti grudi, znojim se ...

- Molim te, reci nešto ... - jeca Romina nad mojim licem. - Umirem od straha! Reci nešto!

- Ja nisam tvoj očuh - kažem joj.

Koči se. Kao da sam je polio hladnim tušem, ukočeno bulji u mene, a pogled joj sijeva mržnjom i još nečim što ne prepoznajem odmah, ali ubrzo shvaćam: strahom! Ogroman se strah ogleda u tim lijepim i plavim očima, vrišteći panični strah. Oči joj širom otvorene, kupaju me svojim plavetnilom.

- Reci mi! - kažem joj.

- Nemam ti što reći! - Romina ustaje, pribrala se malo: grabi minijaturne gaćice i navlači ih, okrenuta mi leđima i pokazujući mi malu stražnjicu. - Ti si stari umišljeni i pohotni luđak!

Prvi put spominje moje godine, dvadeset i pet nas godina dijeli. Shvaćam: brani se, grebe i zubima i noktima. Udara niskim udarcima. Osjeća se ugroženo. Do sada joj moje godine nisu smetale. Znam kako joj ni sada ne smetaju, ali znam i to, kako ona zna, da će me spominjanjem mojih godina povrijediti. Ne previše, jer realan sam čovjek, ali ipak samo čovjek. Ne ljutim se na nju, nisam se uvrijedio, samo me lagano zaboljelo u dnu trbuha, pokušavam je razumjeti.

- Mene se ne moraš bojati - meko joj kažem i to istinski mislim, sasvim sam iskren. - Volim te, Romina i želim ti pomoći.

- Ne! - odbije ona bijesno i okreće se prema meni: stoji uspravna, navlačeći gaćice. - Gad si ti! Nisi ništa drugačiji od ostalih! Zašto si kopao po mojoj prošlosti?

- Nisam kopao po tvojoj prošlosti.

- Nisi? - Vučje se iskezi prema meni, uskačući doslovno u traperice. - Pričaš bajke ...

- Govorim istinu - mirno joj govorim. - Nisam kopao po tvojoj prošlosti.

- Ali si nekoga angažirao ...

- Nisam - prekidam je.

- Lažeš! - viče ona: lice joj crveno, suze izbijaju. - Kako si mogao? Vjerovala sam ti!

- Ne lažem - odgovaram mirno: ležim i dalje. - Ali ti lažeš: nisi mi vjerovala.

- Kako to možeš reći? Zar nisam dolazila ovdje, u tvoju jazbinu?

- Dolazila si, ali si sakrivala svoje pravo lice od mene ...

- Oh! - prekida me posprdno. - Sad si postao sveznajući?

I okreće mi leđa, sad već sasvim obučena, grabi torbicu koja leži nemarno odbačena na podu i juri prema vratima.

- Romina! - zovem je: posljednji pokušaj.

Tresak vrata. Tišina. Zloslutna tišina. Osjećam usamljenost kako je dugo vremena nisam osjećao, tešku, nepodnošljivu. Mora mi se vratiti. Mora! Učiniti ću sve da mi se vrati.

Ustajem, oblačim se i sumanuto hodam stanom, truseći čašu za čašom. Patim. Za Rominom. Željenom!

Tri me duga mjeseca izbjegava, moja željena Romina. Prodro sam u njenu tajnu, umjesto tamo gdje sam želio, u njenu vlažnost i toplinu, u tajnu nad tajnama, i ne može ili ne želi mi to oprostiti. Patim sve ove prokleto dugačke i bolne mjesece i kujem planove. Prekrajam planove. I ponovo prekrajam. Drhtim od želje za njom, za Rominom. Za njenim dahom. Bolno mi nedostaje.

Proljeće se ušuljalo, zakucalo još jednom na vrata naših života, ali ne donosi mi mir, uživanje.

Odlučujem se: oteti ću Rominu, zatvoriti je u sobu i natjerati na uživanje od kojeg uporno bježi. Pokazati ću joj kako može nesputano uživati u mom zagrljaju, dok prodirem u nju, naučiti ću je voljeti me i na taj način, a ne samo ... na njen način? Suočiti ću je sa njenim strahovima i pomoći joj svim silama, pobijediti ih i osloboditi joj duh, kako bi mogla postati sasvim mojom, samo mojom. Jer jedino je ja poznajem i volim onakvu kakva zaista i jest, ogoljenu do srži. Jedini sam koji je poznaje, koji je istinski voli. Ne može odoljeti tome, slomiti će se pod snagom moje ljubavi, snagom želje, prestati će se opirati i grliti me strasno i biti moja i samo moja.

Ponekad je sretnem na ulici: odjednom se stvori ispred mene, ali istog trena kad me ugleda, munjevito se okreće i bježi, nestaje, ostavlja me po tko zna koji put. Odlučio sam: neće više! Više joj ne dozvoljavam bježati, jer od sebe bježi, od ljubavi bježi, od sreće bježi, a to, ludica mala, ni ne zna, ne shvaća zbog svog nerazumnog i sasvim nepotrebnog straha.

Još me tri puta posjetilo njeno sjećanje i sad je razumijem, potpuno razumijem i uvjeren sam da znam kako joj pomoći. I pomoći ću joj. Ozdraviti će pored mene, moja Romina, biti ćemo sretni zajedno, znam. Bio sam u njenim sjećanjima, ležao sklupčan u njenom umu i pažljivo pratio njene doživljaje iz ranih dana. Mirisao sam znoj njenog četrnaestogodišnjeg tijela, sitnog, mršavog, još ne sasvim razvijenog, ali već lijepog i poželjnog. Osluškivao sam pritajen njeno drhtavo uživanje i zatim mržnju prema muškom rodu. Strasti je razdirale. Crne i prijeteće. Nije im onda mogla, nije znala odoljeti, a ne zna ni sada.

Dovoljno znam, više mi ne treba. Sutra krećem po nju, po Rominu, dovesti ću je ovdje, na ove madrace, da bude moja, samo moja, da uživamo jedno u drugome kako nikada nitko još do sada nije uživao.

- Hoćeš li kavu? - pitam je.

- Odjebi! - odvraća ona prostački.

Boli me njen rječnik. Zašto je toliko prosta? Čemu vulgarnost? Prlja moje osjećaje. Naše osjećaje. Zašto se u njoj ne probudi nježnost? Koja je probuđena u meni. To što je čeličnom verigom vezana oko gležnja lijeve noge, a drugi kraj lanca za cijev radijatora, pa to je samo zbog njene zaštite. Kako to ne razumije?

Ovdje je već dvadeset dana i noći i svakodnevno vodimo ljubav. Ona viče, psuje i to me ljuti, ali doskočio sam njenom mahnitanju: puštam glasno glazbu i Rominino se mahnitanje utaplja u njoj. Preko noći i kad izlazim po namirnice, stavljam joj veliki povez preko voljenih usta, pažljivo ga vezujem mornarskim čvorom, za koji sam siguran da ga ne može raspetljati. Samo joj tada vezujem i ruke. Moram biti oprezan, ne želim da se ozlijedi. Razumjeti će jednom, kad nauči voljeti me ...Naučiti će, znam, pitanje je trenutka. A do tada, strpljenja, potrebno mi je samo strpljenja, kojeg imam, jer volim je i čekati ću koliko bude potrebno.

Prodirem u nju snažno, svakog jutra i svake večeri, uz glasnu i preglasnu glazbu. Ona se trza ispod mene, uzbuđuju me njeni pokreti, prihvaća me, ali samoj sebi to ne želi priznati. Viče i psuje, ali znam kako je to samo gluma: želi me raspametiti, a moram priznati kako joj to svaki put uspijeva. Protestne su riječi privid, gluma! Osjećam kako me želi. Znam, jer osjećam njenu vlažnost, vlaži mi i kupa muškost, pruža uživanje, zove i mami ... Uživanje je veliko i svakog je dana veće, raste, raste, baš kao što raste i moja ljubav prema Romini. Koju jedinu želim.

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.