Mirno je na željezničkoj stanici: poslijepodne, koje se lijeno pretvara u proljetnu večer, toplo, ne vruće, ugodno i začuđujuće tiho. Čovjek nekako očekuje buku i dim i šištanje pare na ovakvom mjestu i ta mu neprirodna tišina kida živce. I suviše napete. Drhturi od napetosti.
Primjećuje kako je i ona u grču: sjedi na klupi pored njega, ne gleda ga, puši i promatra sve oko sebe samo ne njega. Lovi joj plavi pogled. Koji mu uporno uzmiče, neuhvatljiv je.
- Ovog puta neću otići - reče joj. - Sačekati ću dok vlak ne krene i ne govori mi kako moram otići, jer neću otići.
- Dobro. - Klimne mu sa osmjehom. - Neka bude tako.
Ne iznenađuje ga njen brzi pristanak: drugo nije ni očekivao. Tako je prokleto pokorna ...submisivna, iskopa riječ, pohranjenu u dubokom sjećanju. To znači podložna, prisjeća se, dok je krišom gleda. Pogled mu ispitivački, želi proniknuti u njenu pažljivo sakrivanu nutrinu: iskopati tajnu, pogledati je na sunčevom svjetlu.
Ali je u Terezinu tajnu teško pogledati: ne govori o njoj, ne govori ni o čemu, njegova Teri, kako je zove od milja. Istog trena, kad doputuje iz svog grada u njegov, a on je dočeka na ovoj istoj stanici, sa crvenom ružom duge peteljke u ruci, i već ovdje, među gomilom nepoznatih, počinje njihova međusobna ljubavna igra. Očima vode ljubav već na samoj željezničkoj stanici, oči im blješte od međusobne želje, pa hodajući ulicama do njegovog stana ruke im se stišću, dlanovi suhi, prenose želju, a želja raste i prijeti eksplozijom. Ljube se povremeno, kad nikog nema u blizini, jer ipak su odrasli ljudi, a takve stvari, to svi znamo, rade samo jako mladi, da ne kažemo djeca. Ali se on osjeća jako mlado i ljubi je i grli dok je vodi dobro mu poznatim ulicama, birajući kratice, želeći što prije stići do njihove sobe, koja je sve do prije nje bila samo njegova, stići do njihovog i samo njihovog malog svijeta, u koji nitko drugi nema dozvole zaviriti. Čudi se svojim osjećajima, jer shvaća kako je počeo mjeriti vrijeme na ono prije Tereze i sada na njeno vrijeme, koje će potrajati do … misao se tu prekida, jer stižu do željene sobe i sva se misao u njoj prekida: nema mjesta za misli, samo za žudnju, strast, sve je podređeno ludoj strasti.
Tu gutaju jedno drugo, strastveno se proždiru, troše nagomilane emocije, pokušavaju ispuniti prazninu u grudima, koju stvara petnaestodnevni prisilni rastanak, jer ona živi i radi u drugom gradu i samo su vikendi njihovi i to ne svaki vikend, već svaki drugi. Tako je od samog početka i od samog se početka povlači tvrda crvena crta napetosti između njih. Osjećaju je, ali je svaki put preskaču putenošću, jer ne mogu se zasititi jedno drugog: znoj im se miješa, sokovi im se miješaju, stapaju se preko sokova ljubavi i žudnje uvijek iznova i uvijek još pomamnije, baš kao da im je svako vođenje ljubavi posljednje. Iscrpljuju se, i njemu se mota pitanje u glavi: iscrpljuju li se toliko iz razloga što izbjegavaju ozbiljan razgovor, planiranje budućnosti, njihove zajedničke?
Ne govore u svom magličastom ljubavnom svijetu ništa važnog, ništa konkretnog. Jednom je pokušao i odustao: Teri se bacila na njega, zaječala tiho, gotovo zacijukala onim svojim dječjim glasom, koji traži muškaračku pažnju i nježnost, ali i snagu, dok joj ruke nisu radile ni malo dječji posao. Ima čarobne ruke, shvatio je to odmah, pri prvom susretu. Lagano ga miluje njima, toplim i malim dlanovima, ljubi ga i izvlači iz njegove nutrine zvuke zadovoljstva. Uživaju ne stideći se, punom snagom, svim čulima. Nebo je samo granica, a vjerojatno su i tu granicu prešli. Zrak je nabijen oko njihovih znojnih i napetih i golih tijela, nabijen putenošću, koja ih prekriva poput mekog, ali i teškog prekrivača. Štiti ih od vanjskog svijeta, koji kao da prestaje postojati, dok poniru jedno u drugo, neprestano se gledajući. Ne odvajaju pogled, nikad, ni za tren, dok vode ljubav.
Ali zatim vikend prođe, u trenu, čini im se, prohuja u mirisu njihovih izlučevina i ona mora otići, a da ništa važnog nisu riješili. Ne samo riješili: nisu ni govorili o tome! I to ga ljuti! I muči! Izbjegava li ona podsvjesno ili svjesno razgovor? Ne zna, ne razumije.
Na daljinu, kad ona stigne u svoj grad i kad ga nazove mobitelom, sasvim je druga priča...tada počnu žalopojke: nedostaje joj ovo, nedostaje ono, misli li on ovo ili ono i još milijun pitanja i potpitanja, ali se uvijek sve zaustavi na tome. Kad on pokuša riješiti neke stvari razgovorom, Teri se zatvara, postaje školjka, šuti, procijedi tu i tamo tiho: "Ne znam", ili "možda" ili neku drugu sličnu neobavezujuću riječ.
- I opet nismo ni o čemu važnom razgovarali - reče on, više samom sebi, nego njoj.
Stoji i maše joj sve dok vidi njenu lijepu glavu, kojom proviruje kroz spušteni prozor, dok je vlak odnosi iz njegovog života u drugi grad, među nepoznate mu okolnosti, o kojima zna samo ono što mu je ona rekla. Koliko je to? Prokleto malo. A toliko bi toga želio znati …
Odlazi, umoran, žalostan, tjelesno zadovoljen i iscrpljen, ali praznina u njemu tišti ga, a tuga umata u svoje sivilo. Bez nje ...
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Nema komentara:
Objavi komentar