ICQ ljubav

Pismo njeno:

Dragi moj,

Napiši mi nekoliko riječi, imam jaku želju čitati tvoje riječi, jer čitajući ih, znam da ću u sjećanju prizivati tvoj glas, a glas tvoj, nježan i šaputav, pred mojim će se imaginarnim očima oblikovati u tvoj dragi lik, pa mi pomoći dočarati pokrete tvoga tijela.

Kažeš, kako me želiš vidjeti svakih petnaest dana, ustvari, svakog tjedna, ali uzimajući u obzir moje obaveze, svjestan si kako bi mi viđanje svakog vikenda bilo prenaporno: putovanje ...

Pomalo me grize to saznanje, ta tvoja želja. Ne mogu si dočarati, a još manje shvatiti, što bih ja u tom slučaju tebi bila. Možda moja glavica nije to u stanju? Ljubavnica? Što rade ljubavnici u vremenu koje ne provode zajedno? Živi li svatko od njih svoj život, pritom zaboravljajući jedan na drugog do ponovnog putenog susreta? Vode li ljubavnici, ustvari, dvostruki život? Ili njihovi životi putuju paralelno? Jesmo li mi sada ljubavnici ili nešto više od toga? Postoji li više? Jesam li u zabludi ili smo odavno prestali biti tihi partneri? Znaš li priču o djevojci koja želi vidjeti Egipat? Piramide. Znaš li, kako ta ista djevojka sanjari samo o tome, kako ćeš ti sa njom putovati, zajedno stajati u podnožju piramida i gledati u prošlost, dok sa rukom u ruci koračamo u budućnost? Zajedno. Zauvijek.

Tvoja ljubav, koja te voli!

Postaje nervozan za vrijeme čitanja: zar ništa nije shvatila? Zar ne zna čitati iz njegovog ponašanja prema njoj? Zar ne vidi očito?

Sjeća se: kad je došla prvi put, drhtavo i u nekoj napetosti, nije je požurivao. Strpljivo je čekao, znajući kako će njegov trenutak naići. I njen. Njihov. Jer mora doći. Nije skočio na nju, mada je upravo to želio. Privuklo ga snažno njeno mlado i sitno i čvrsto tijelo i želio ga je imati. Strasno. Bolno strasno.

Ali se ona ukočila. Zbog čega? Nije mogao dokučiti. Tjedan su dana proveli zajedno, svaku sekundu dana, ne odvajajući se, kao da se potajno boje oboje: rastanu li se samo na sekundu ili dvije, nestati će čarolije. A to nisu željeli. Poput svih ljubavnika, željeli su vječno živjeti umotani u zaštitni omotač ružičaste čarolije. On je znao kako je to samo pusta i neostvariva želja, znao je, a svejedno je upravo to priželjkivao. A ona? Ona se umatala u nježnost i neprestano tražila njegov pogled, dodir, pažnju. A on ju je obasipao onim što joj je trebalo, za čim je čeznula, što joj je nedostajalo. ono po što je došla, ono što ...

Počelo je čudno, iznenada. Istovremeno sjedeći ispred svojih monitora, u dva različita grada, počeli su blagu komunikaciju, koja se odjednom iznenada otela kontroli i pretvorila u erotičnu orgiju. Poruke su letjele, brzo se izmjenjivale, a uzbuđenje, seksualno uzbuđenje, oboje ih obuzimalo sve više i više i riječi seksualne požude kuljali su iz njih: ispisivane na hladnom i ravnodušnom monitoru, budile su u njima sve samo ne hladnoću i ravnodušnost.

"Želim te pored sebe", pisala je ona."I u sebi."

"Dođi", odgovarao je on. "Obasuti ću te svojim zagrljajima, duboko prodirati u tebe..."

"Ne shvaćam što nam se događa" odgovarala je ona. "Malo me to plaši, ne znam što misliti."

"Ne boj se!" hrabrio ju je on. "Ovo što nam se događa, toliko je lijepo i rijetko i neobično, da nikako ne može biti loše".

Razgovori preko ICQ-a postajali su sve otvoreniji, sve više obojani erotikom: razotkrivali su se jedno pred drugim, bez srama, želeći upiti misli onog drugog, osjetiti dah, namirisati požudu. I uspijevali su u tome. Čudno i nadnaravno međusobno razumijevanje strujalo je između njih.

I tako danima i čitav jedan ludi, sasvim ludi vikend, u kojima su kidali i bacali svaki sram i uživali zajedno, a sjedeći daleko jedno od drugog, svatko ispred svog monitora, čitajući vatrene i pozivajuće riječi onog drugog. A riječi su bile ...

"Ne mogu više izdržati!" pojavile se jedne večeri riječi na ICQ-u. "Moram te vidjeti! Moram te osjetiti! Moram te imati!"

"Dođi!" zvao ju je on pomamno se nadajući, a napola i ne vjerujući kako će ona doći. "Dođi i vodimo ljubav, ugasimo strast koja nas razdire ...ovako ćemo poludjeti, izgorjeti..."

"Želim, ali ..."

"Nema ali..."nagovarao ju je on uporno, želeći je ludo. "Dođi da te držim u naručju, da konačno pijem sok sa tvojih usana i prije svega, da ti pružim uživanje za kojim, kako slutim, strasno žudiš."

Sjedeći na krevetu u svojoj sobi, obučena u bijelu trenirku, dok joj se laptop nalazio između nogu, osjetila je uzbuđenje, vlažnost je pomilovala, stresla se, kao od strujnog udara i shvatila: razumije je, on je razumije. Konačno je pronašla nekog tko je razumije. I to je prevagnulo...

Susreti se nastavljali, crpili su uživanje jedno iz drugog, crpili iz, kako se činilo, nepresušnog izvora. A onda su počela pitanja, njena pitanja...Preispitivanje…Nije mogao to shvatiti. Pa tek se razmahuju u svojim istraživanja jedno drugog! Čemu pitanja? Zašto se ne prepustiti uživanju? Čemu taj strah od budućnosti? Zašto ona nije, poput njega samog, u stanju uživati u sadašnjosti? I još mnogo tih zašto …

I sjeti se, one večeri, kišovite, kad ju je prvi put vidio. Stajala je na peronu, naginjući se nad svojom putnom torbom, a kosa joj bljeskala pod oskudnim osvjetljenjem. Krupnim joj je koracima prilazio i ocjenjivao i njena krhka, sitna figura, već je onda probudila u njemu nježnost.

U taksiju, dok ih je vozio kroz kišovitu noć, prema toplini njegove sobe, koja će uskoro postati njihova soba, on ju je, držeći je za malu ruku uzdrhtalih prstiju, nježno i tiho zapitao:

- Razočarana?

- Nisam! - odgovorila je bez oklijevanja i on joj je stisnuo malu šaku, zahvaljujući joj.

Trebalo je pobijediti nelagodnost, koja se ispriječila ispred njih. Razgovarali su ispred monitora, uz tihu glazbu, pijuckajući i nastojeći se opustiti. Opuštanje nije dolazilo, ali su smogli snage i odlučnosti i uvukli se u krevet, oboje potpuno goli: dvoje stranaca koje je spojio ICQ-u, dvoje stranaca koji su željeli jedno drugo čitavih mjesec dana, a da se prije nikada u životu nisu sreli.

Naravno da nije bilo bajno, kako žene vole reći, ali izmamio joj je sladostrasne uzdahe sa usana i bio sretan zbog toga. A kasnije, slijedećih susreta, koji su uslijedili, bilo je sve bolje i bolje i uživanju, kao da nikad ne može biti kraja. Neumorno su istraživali jedno drugo i neumorno i neizmjerno uživali u tome.

Probudilo se i još nešto novo u njima, neočekivano i lijepo i pomalo ih plašilo: ljubav se tiho, neprimjetno smjestila u njih i nije ih više napuštala. Nisu govorili o tome, ali osjećali su promjenu. Bila je tako očita, sveprisutna. I mijenjala ih je, mijenjala njihov odnos.

Iza njih je bilo nekoliko neuspješnih ljubavnih veza i oboje su bili pomalo ustrašeni, oprezni i kao da nisu željeli da se ovo dogodi. Priželjkivali su erotsku avanturu, u kojoj će oboje bez ikakvih obaveza uživati, ali ... otelo se kontroli, osjećaji su podivljali i protiv njihove volje i odjednom se sve počelo umatati u obostranu nježnost. Dodiri su postali drugačiji, riječi nježnije, zadovoljstva drugačija... mijenjali se zajedno sa svojim osjećajima.

I nju je to uplašilo i kako nije znala kako postupiti drugačije pošalje mu e-mail:

Tebi…

Želim ti toliko toga reći….napisati…ne znam hoću li se svega uspjeti sjetiti.

Imam želju objasniti sebe, ako se sebe uopće može objasniti s tom namjerom da te netko drugi uspije razumjeti. Pokušavam u ovom trenutku koliko god je to moguće potisnuti emocije, misliti golim razumom, ali ne ide. Možda ostavljam dojam osobe koja svakim danom grabi i ruši sve prepreke pred sobom, živi nasmijano, vedro i smije se životu, ali ne, nisam takva, iako bih željela biti takva. U meni još uvijek spava uplašeno biće, koje se boji svoje vlastite sjene. Osjećam kako ću morati još puno raditi na sebi, kako bih smogla snage i otvoreno bez suza u očima razgovarati s ljudima: u ovom slučaju s tobom. Zadnjih nekoliko dana toliko intenzivno mislim na tebe, dok se u meni istovremeno isprepliću osjećaji sreće i tuge. Poželim se pokriti po glavi, sakriti i isplakati dok iz mene ne poteče i zadnja suza, dok se sva ne isušim i upadnem u stanje u kojem više ne osjećam ništa osim gluhog mrtvila.

Volim te. Volim te, želim biti pored tebe, svaki dan, od jutra do mraka. Toliko želim biti pored tebe, jer imaš želju zaštiti me, a ja trebam nekoga tko će me štiti, čuvati, maziti, paziti i voljeti zbog onoga što ja jesam. Pored tebe i uz tebe sve je nekako ljepše, život se oblikuje u nekom ljepšem, primamljivom obliku, a ja ga želim čvrsto stisnuti i više nikada ispustiti. Život, mislim, pored tebe. Volim te, jer sve moje mane pretvaraš u vrline, u tvojim očima one su moj zaštitni znak. Volim te, jer voliš dijete koje spava u meni i ženu koja se pojavljuje kada se osjeća sigurno. Volim te, jer sam poželjela uz sebe muškarca, koji će me svojim iskustvom nahraniti. Volim te, jer sam poželjela tihog partnera, koji me neće u životu kočiti i okovati lancima. Volim te, jer tebe je tako lako voljeti.

Ne volim te. Ne volim te, jer si u drugom gradu, a vrijeme od susreta do susreta me izjeda. Ne volim te, jer sam sebična, baš poput bilo koje druge žene, jer te želim pohlepno i posesivno samo za sebe, a to onda izvlači iz mene ono najgore, bolesnu ljubomoru. Ne volim te, jer mi stalno govoriš kako moram pažljivo u životu birati partnera, a podsvjesno znaš kako ću u svima njima tražiti tebe. Ne volim te, jer želim da imaš onih petnaest godina manje, kako bi što duže uživala u tvom društvu. Ne volim te, jer me primoravaš da te previše volim.

Ne znam koliko ćeš od ovoga razumjeti niti kako će to na tebe djelovati. Možda ćeš žaliti i govoriti sam sebi: kako ti sve ovo nije trebalo, kako ti je bilo bolje dok se ja nisam pojavila. Bio si sam, imao mir …

Osjećam kako će što god ti napišem zvučati sebično, ali drugačije ne ide. Sretna sam što smo se upoznali i u tvom je društvu neizmjerno lijepo, godi mi tvoja blizina. Ali osjećam, kako moram malo sama kroz život. Sabrati svoje zbrkane misli, odlučiti kojim putem dalje. Vidjeti ćemo se opet, ali sada ti ne mogu obećati kada će to biti. Želim se čuti sa tobom, razgovarati, ali ne želim zamjeranje, ako se koji dan ne javim. Želim biti tvoja ljubav, ali ne tako da ti zbog mene patiš. Želim biti tvoja prijateljica, jer mi je pravi prijatelj bolno potreban u životu: nemam ni jednog!

Tvoja ljubav, koja te voli!

Čitajući u mraku sobe, u kojoj ga sve podsjećalo na nju, nije znao što misliti, što osjećati. A tada se u njemu podigla ljutnja i žalost i odluči sve ono što misli, sve ono što ga tišti, baš sve, istresti pred nju, pa neka ona odluči o razvoju budućih događaja. Ne želi joj se nametati: želi je jedino pod uvjetom da i ona njega želi.

Tipkajući brzo i u nekom ludom zanosu, otvori joj svoje misli:

Što napisati?

Početi ću sa tvojim pitanjima!

Pitaš se, što bi meni bila kad bi se viđali svakih 15 dana: ljubavnica?

Evo mog pitanja: što si mislila da ćeš biti kad smo se počeli dogovarati da dođeš u prvu posjetu?

I evo još jednog pitanja: što si bila pet godina onom svom prije mene? Ljubavnica si bila, draga moja i vrijeme je da to priznaš samoj sebi! Onda ti nije smetalo biti ljubavnicom, a sad ti odjednom smeta! Zašto? Jer nismo u istom stanu? Znači kilometri su u pitanju i onda je sve OK? Zar je toliko jednostavno? Ako je toliko jednostavno, u čemu je onda problem?

Što rade ljubavnici u vremenu koje ne provode zajedno?

Ovo isto što i mi: prepiru se, natežu, dok ne pronađu zajednički jezik! Ne razumijem što ti hoćeš! Garanciju da će veza uspjeti? Moj poziv da dođeš? Da ti obećam lijepi život? Da ti obećam kako ću svoj život promijeniti zbog tebe? Neću, draga moja, za razliku od tebe, ja sam konačno zadovoljan svojim životom, pronašao sam mir koji si ti narušila ...ne žalim, jer jebeno je dobro i lijepo i strasno i uživam i spreman sam platiti cijenu, ne bojim se ... O tome smo razgovarali, već nekoliko puta! Uvijek preko ICQ-a! Kad pokušavam razgovarati sa tobom, oči u oči, dok si kod mene, šutiš! Je li istina? Preko mobitela? Šutiš! Je li istina? Čini se da svu svoju energiju čuvaš za pisanje!

I da, ljubavnici imaju svaki svoj život, a ti ga pogotovo imaš, jer me bez milosti odsiječeš kad to poželiš i vraćaš se kad ponovo poželiš...jednostavno kažeš: hoću malo biti sama ili isključiš mobitel. I dolaziš kad TEBI odgovara, ne zaboravi to, draga moja! Pitaš se, da li životi ljubavnika putuju paralelno: trebali bi, ali ti to ne dozvoljavaš! Želiš sama odlučivati o NAMA, ako ovo "nama" uopće postoji, ako je uopće suživjelo! I jebemu, zašto ovo nismo mogli ovdje raspraviti, u našoj sobi, umjesto što si plakala? Zašto ne dođeš, pogledaš me u oči i otvoreno kažeš što želiš? Poslije prvog posjeta rekla si mi ( ponovo ICQ ) kako želiš jedno vrijeme biti sama, malo samostalno živjeti i da imaš dojam kako te želim zgrabiti za sebe! Jer uvijek si bila u nekoj vezi, nikada samostalna … Sada se žališ da te puštam, da te ne zovem! Odluči se: otkrij što želiš i usmjeri svoje napore prema tom cilju!

Moraš shvatiti ovo: ovo je NAŠ problem! I nećeš ti rješavati pitanja koja se tiču mog života! O NAMA možemo razgovarati i donositi zaključke ZAJEDNO, a ja mislim da ti to ne želiš ili ne znaš.

Do sada si skakala, po vlastitim riječima, iz veze u vezu i nikad nisi živjela sama i meni se čini kako ni ne znaš živjeti u samoći, koja ne mora biti usamljenost, ali ti to ne shvaćaš ... Postoje mobiteli, dvosmjerna putovanja, i ja te mogu posjetiti i ne moramo činiti dramu od naših života! Mnogi imaju vezu, a da ne žive u istom gradu. Istina je, da je tu više iskušenja, ali zašto odmah skakati i zamišljati katastrofu zbog nekoliko kilometara koji nas razdvajaju?

I jebeno najvažnije! Zašto ne pustimo našu vezu da raste, da se razvija, da buja, da strast mahnita ili se ugasi: jednostavno pružimo šansu našoj vezi, pa da vidimo u što će se izroditi.

"Želim, naravno, samo ako i ti želiš isto, biti uvijek prisutna u tvom životu. Vidjeti ćemo se opet, ali sada ti ne mogu obećati kada će to biti. Želim imati kontakt sa tobom, ali ne želim zamjeranje, ako te ne zovem svaki dan. Želim biti tvoja ljubav, ali ne tako da ti zbog mene patiš"

Ovo gore su tvoje riječi. Što one znače? Da budem tu kad TI želiš! Da prestanem postojati kad me ne želiš, da te ne zovem, da ti ne dosađujem. I u kojoj se to ljubavi ne pati? Ja znam samo jednu vrst takve ljubavi: platiš, obaviš "posao" i odlaziš i uopće joj se ne sjećaš lica. Sve ostale ljubavi donose patnju, ali ti to očito ne znaš!

Moraš se odlučiti što želiš! Ja to ne mogu umjesto tebe! Ne može nitko!

Znaš što ja mislim? Mislim kako ćeš se uplašiti, odustati od nas, sresti nekog u svom gradu i to istovjetnog poput tvog bivšeg, koji će odlučivati u tvoje ime o tvom životu, a da te uopće ništa neće pitati i ponovo ćeš patiti, a sve samo zbog toga što se jebeno bojiš slobode, jer sloboda, draga moja, znači preuzeti odgovornost za svoj život, a ti to nisi naučila, ne znaš to i bojiš se pokušati!

I zašto ne bi došla ovdje, kad više ne bude nastave, kad budu školski praznici ispred tebe i provedeš ih sa mnom, ili barem jedan mjesec, da vidiš kako bi štimalo, ili učiniš nešto drugo, bilo što, samo da otkriješ što točno želiš i jebemu, SAMA odlučiš, a ne da na mene prebacuješ krivicu zbog svoje neodlučnosti.

Rekla si da ne želiš sa mnom komunicirati dva dana! A pošalješ mi e-mail u kojem me moliš da napišem nešto, jer voliš čitati moje riječi…

Jesi li ti sad okrutna? Jesi li se zapitala: hoće li mu nedostajati moj glas, naši razgovori? Ima li on svojih želja? Je li u redu tako ga odjebati iz svog života?

I još...ako ti nisam pokazao da te volim, cijenim, poštujem, onda neka sve ide u božju mater i mislim kako nikako ne zaslužujem ovakvo tvoje ponašanje prema meni!

I što je sad ovo? Telefonirati ne smijem, a pisati mogu? Čuvaš osjećaje samo za pisanje? Zar ne uviđaš koliko je ovo djetinjasto, čak i glupo, jer i pisanje je, draga moja, komuniciranje i te koliko moćno.

I sto mu jebenih bogova, mogao bih ovako čitav dan, ali neću, idem van, idem ŽIVJETI, jer ma koliko te volio, neću ti dozvoliti da mi razjebeš život svojim mušičavim ponašanjem! Jar ja sam jak i ne bojim se ni samoće, ni boli koju ćeš mi prouzročiti, jer ja sam neuništiv i još ću se dugo radovati životu, jer za razliku od tebe, znam kako bol nije ništa drugo nego sazrijevanje u igri zvanoj život!

A ja se, za razliku od tebe, prkosno cerim prema životu, jer znam da sreća prati hrabre! Kako je rekao dobri stari Vergilije.

Telefon zazvoni odmah poslije osam i znao je, osjetio, bio sasvim siguran: ona zove!

- Zdravo! - začuje njen dragi mu glas, istog časa kad je podigao slušalicu. - Nedostajao si mi...

- Nisam trebao - reče on. - Tako si željela. Reci, što si odlučila? Nakon ovog razmišljanja?

- Da želim tebe, biti sa tobom, biti tvoja...

Slušajući njen blagi glas, pitao se čemu ovo mučenje, natezanje i mora li biti uvijek toliko patnje u nečemu tako lijepom poput ljubavi. Pogotovo u ljubavi koja se rađa.

- Hoćeš li doći? - upita je sa nadom.

- U subotu - reče ona veselo. - Čekaj me u subotu, dolazim u našu sobu!

Osmjeh mu preleti licem, dok osluškuje njene riječi. Možda će ipak biti sve u redu?

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.