Tihi krik

- Znam, kako nisam sve o čemu si sanjala - reče joj Darko potiho i gledajući je u zelene oči - ali ne mogu više čekati i moram te pitati.

Sjede za stolom u malom i prijatnom restoranu na samoj obali, more ga gotovo oplakuje, a njegov se slani miris, usprkos kuhinji i zamamnim mirisima koji dopiru iz nje u valovima, osjeća posvuda u zraku, lebdi iznad gostiju obasjanih svijećama. Prava atmosfera za ovako nešto, osjeća Vanda, dok uzbuđeno i znatiželjno, jer nije očekivala kako će se njen Darko ovako brzo izjasniti, gleda u njegove crne i ispitivačke oči. Ništa tom pogledu ne izmiče, osjeća ona već odavno, ali ...

Prije pola su sata krenuli u ovaj restoran, na preporuku Darkovog prijatelja, koji je već boravio u ovom mjestu. Dok koračaju prema hotelu, šećući uz more, u večernjim satima, Vandu obuzima neka slutnja, pa krišom pogledava na svog, sada već šest mjeseci stalnog pratioca: bolje rečeno ljubavnika. Jer upravo su to: ludo strastveni ljubavnici.

Visok, sportski građen, crnih i blistavih očiju, uredno podšišane poduže kose, plijeni žensku pažnju, Vanda je i te kako svjesna toga, pa ga posjednički hvata pod ruku i zavodnički mu se osmjehuje zelenim očima, duguljastim poput badema. Zavode jedno drugo iako su ludi jedno za drugim od samog početka, od njihovog prvog susreta.

Već dok su se približavali tom čuvenom restoranu, Vanda je naslutila zbog čega će baš ovdje večerati, u ambijentu tajanstvenosti, u polutami, u kojoj sjenke plešu na zidovima, svijeće drhture, baš kao i osjećaji zaljubljenih. Zaprositi će je, sigurna je u to: Darko će je zaprositi!

A ona? Hoće li pristati? Želi li pristati? Ne zna točno što osjeća i to je plaši, uzmućuje radost. Voli ga, voli njegovu pažnju kojom je obasipa, ali ... taj je ali jako smeta. Usprkos muževnosti koju Darko posjeduje i napretek, ponekad se osjeća nesigurnom pored njega. Ne razumije i ne može shvatiti zbog čega. Neki je tihi i oprezni glas u njenoj dubini upozorava, opominje, usporava. Ljuti se na samu sebe, jer Darko je bezbroj puta pokazao i dokazao koliko je voli i koliko mu je stalo do nje. A ona ...kako mu uzvraća? Sumnjom u njega. Je li Darko zaslužuje njenu sumnju?

I u Vandi raste želja da mu rukom poklopi ruku, usnama usne, ne bi li na taj način odgodila neumoljivost trenutka koji nadire i nosi pitanje, koje se već otkida sa Darkovih usana.

- Hoćeš li se udati za mene?

Više nema uzmaka, osjeća Vanda i ukoči se. Sad ili nikad! Mora odlučiti: vjerovati u njegovu snagu ili ne? Ne očekuje li možda nemoguće? I odjednom njene neodlučnosti nestaje, val je nježnost preplavljuje, zelene joj i bademaste oči pune suza, koje ne pušta niz lice snagom volje, a na usnama drhtav i sretan osmjeh.

- Znaš odgovor - tiho reče i steže mu ruku. - Volim te i da, udati u se za tebe.

Darko se smije, naginje se prema svojoj izabranoj, ljubi je i stavlja joj prsten na ruku, koji Vanda gotovo i ne gleda. Nije je briga za takve tričarije: gleda u Darkov izraz lica i raduje se onom što čita sa njega. Mir i sreća i olakšanje sjaje sa njegovog lica i ona shvaća, kako je sigurno bio uplašen, dok ju je prosio. Osjeća se polaskanom: Vanda, ljepotica, koja svojim prekrasnim i dugim i glatkim nogama lomi i gazi muška srca. Osjeća se i pomalo prevarenom: zašto se Darko bojao zaprositi je? Sigurna je u njegov kratkotrajni strah i smeta je ta njegova mala nesigurnost. Ali zbog njegovog radosnog osmjeha prestaje brinuti, prestaje razmišljati, srce joj treperi na zvuk njegovog glasa, na dodir se njegov topi i osjeća ono što nikad još do sada nije osjećala u svojih dvadeset i četiri godine života. Drži njegovu ruku u svojoj i osjeća se sretnom, dok se mir polako spušta na nju, brišući maglovite sumnje, otvarajući nadu budućnosti.

Tri sata kasnije, već je deset i trideset, noć obasjana punim mjesecom, blistavim zvijezdama, šumom mora, Vanda i Darko zagrljeni šeću uz obalu i odlučuju se na još jedno piće u baru, prije nego što otiđu u svoju sobu i ...

- Piće će nas zagrijati - govori Darko, dok je vodi uz kamenite stepenice, u kafić hotela.

- Već sam zagrijana - kaže ona vragolasto.

- Je li to obećanje u tvom glasu?

- A što misliš da je?

Zagrljeni, ulaze u lokal i Darko bira sam kraj dugačkog šanka i pomaže joj smjestiti se na visoku stolicu, što Vandi, sa onim njenim dugim nogama i nije baš teško. Primjećuje nekoliko muških pogleda na svojim dugim nogama: haljinica-minica, crna, pripija se uz tijelo i dopire joj jedva do polovice njenih dugih i glatkih butina. Najlonke šušte i pričaju priču, dok Vanda uvježbanim pokretom prebacuje nogu preko noge, samouvjereno i ne obraćajući pažnju na muške poglede. Svjesna je toga, kako je upravo izvela pravi mali spektakl za muške oči. I uživa u tome. Trzajem glave zabacuje svoju plamenu i dugu kosu, koja joj se raskošno u crvenom slapu slijeva niz leđa.

Darko, sjedeći Vandi sa njene lijeve strane, sve to vidi i ne voli to što vidi i što njegova Vanda izvodi, a opet, vraški je ponosan na njenu ljepotu, ženstvenost, koja naprosto zrači iz nje. Želi sve to zadržati samo za sebe, ali ...Trudi se zaboraviti na Vandino koketiranje, za kojeg zna da nije svjesno, već kako je prirodni način Vandina ponašanja: drugačije ne zna! To je ona. Vanda. Njegova Vanda.

- Što želiš popiti? - pita je, pomalo dižući glas, nadglasavajući žamor i glazbu.

- Oprostite mi - reče muškarac do Darka. - Molim, oprostite mi što se ubacujem u vaš razgovor, ali preporučio bih vam "Cabernet Sauvignon", godište 1982. Istina je, papreno ga naplaćuju, ali je isto tako istina i da vrijedi! Svaka mu je kapljica poput zlatnog nektara i neopisivo uživanje za nepce. O toplini koju širi tijelom i raspoloženju koje stvara, nepotrebno je i govoriti.

- Prava oda običnom vinu - ne odoli Vanda, a da ga ne bocne.

- Varate se, lijepa gospođice! - odvrati muškarac ustajući i lagano se naklonivši: savršena učtivost. - Dozvolite mi, da se predstavim...

U ponoć, jedan sat i po poslije Faberovog predstavljanja i nakon dvije boce plemenitog vina, svi već govore jedno drugome "ti", a raspoloženje im je na visini: ludo se zabavljaju slušajući Faberove priče. A on ih je prepun: muškarac sa iskustvom koje zrači iz njega. Proputovao je svijet, bio svagdje i sve vidio i zanimljivo zna o tome govoriti i voli o tome govoriti.

Vanda ga pažljivo gleda i ne dopada joj se previše ono što vidi: čista učtivost, moglo bi se reći. I to je silno iritira, jer čini joj se, jednostavno nije prirodno biti toliko učtiv. Priznaje mu šarmantno ophođenje. Inteligenciju razgovora, moć zabavljanja. Ne dopada mu se njegov trud koji ulaže ne bi li ih zabavio. Zašto se toliko trudi? Pa oni su samo stranci koji se slučajno sreli jedne tople večeri. Ocjenjuje da ima oko pet godina više od njenog Darka, znači oko trideset i pet. Obučen je u skupo odijelo, nježne svjetlo-smeđe tkanine, krojeno po mjeri, kosa mu boje žita i pažljivo začešljana iza malih ušiju, a nos, dug i fin, na lijep i aristokratski način kukast, pada joj na pamet. Rječito im prepričava svoje doživljaje iz svih kutova svijeta, plijeni Darkovu pažnju i Vandu to počinje ljutiti. Ispada kako je Darko dječarac prema ovom iskusnom putniku i to joj se ne dopada. Želi otići u sobu i voditi ljubav sa Darkom, a umjesto toga, sjede ovdje, na visokim barskim stolicama, u polutami, uz glazbu i žamor gostiju, pijući skupocjeno i, mora se priznati, izvrsno vino, koje, na njegovo uporno inzistiranje, plaća Faber. Vanda pije, malo više nego obično i to joj udara u glavu, pa se smije i smije, usprkos tome što u sebi misli kako je ovaj Faber samo dobar zabavljač i ništa više: običan pozer. Koji se želi prikazati kozmopolitom, ali kod Vande mu to ne prolazi.

Naprotiv, shvaća Vanda odjednom, između dva gutljaja vina, kod Darka Faberov šarm i rječitost i te kako prolaze. Darko gleda u Fabera zadivljeno i moglo bi se reći sa obožavanjem i Vanda se u sebi smije tome. Pomalo je to i ljuti, ali ne previše: vino, crno i oporo, tupi joj osjete i ona se prepušta uživanju blagog pijanstva, bolje reći omamljenosti.

- Kako bi bilo, da ovu prekrasnu noć završimo u mojoj kući? - pita odjednom Faber i to njegovo pitanje Vandu gotovo da otrijezni. - Imam kuću niti dvjesto metara niže, uz samo more, a od pića imam sve što se može poželjeti.

- U to ne sumnjam - kaže Darko, podižući čašu ka usnama i pijući iz nje malim gutljajima.

- Znači, pristajete? - Faber skače sa visoke stolice i smiješi se radosno. - Imam i nekoliko vrsta odličnih sireva, biti će nam zbilja krasno...

Vanda, polupijana, ali sasvim svjesna trenutka, zapanjeno primjećuje kako njen Darko pristaje na Faberov prijedlog, a da se nije ni posavjetovao sa njom. U njoj se podigne revolt i već umalo da ne izgovori kako je suviše popila i zbog toga odlazi u krevet, kad se Darko okrene prema njoj, zagrli je, poljubi u vrat i prošaputa joj u crvenu kosu:

- Samo na kratko. Noć je, kako govore na filmu, još uvijek mlada. Ne brini, biti će je i samo za nas.

Nešto nije u redu. Ruka joj je toliko otežala, da se boji kako će ispustiti čašu. Tek što je to pomislila, Vanda zapanjeno gleda, nemoćna to spriječiti, kako joj iz suhe ruke klizi čaša, pada na pod, na lakirani i jako sjajni pod i razbija se, a crvena se tekućina poput krvi razlijeva glatkim parketima. Ukočeno gleda u mrlju koja se širi, želi izgovoriti riječi žaljenja, opravdanja, ali ne može: riječi joj zapinju u grlu i nikako ih ne može izgovoriti. Podiže pogled, uplašena, shvaćajući kako istinski nešto nije kako treba biti.

Vidi Fabera, koji nemarno naslonjen na vrata, podsmješljivog izraza lica prati njene onemoćale pokrete. Vanda, po izrazu njegovog lica, u hipu shvaća: njegovo je to djelo, Faberovo maslo! Nešto im je stavio u piće, koje im je donio iz kuhinje, zajedno sa velikim pladnjem sira. Što? I zašto?

Vanda skrene pogled prema Darku, nadajući se njegovoj pomoći, ali zapanjeno i u nevjerici, ugleda ga kako mirno leži na kauču, preko puta nje, opušten je i čak pomalo hrče. Sama je. Ostavljena. Od njega. Od Darka. Sama sa ovim nepoznatim, koji joj se smješka i čiji joj se smiješak ni malo ne dopada: smiješak nadmoćnosti.

- Tvoj ti dragi ne može pomoći - reče joj Faber, koji joj je pročitao misao i krećući se velikom dnevnom sobom, zatvarajući prozore i zaključavajući vrata. - Nitko ti ne može pomoći: sada si potpuno moja. Ali ne žali se: garantiram ti silno dobar provod. Pravi sam stroj i uživati ćeš kako nikad nisi uživala.

Vandina se utroba zgrči, a jedna joj jedina misao bljeskala u umu poput napasne neonske reklame: Povratiti! Mora povratiti, ne bi li na taj način izbacila to, ma što to bilo, što je popila zajedno sa pićem. Ako povrati, možda će ublažiti posljedice droge, koja je čini bespomoćnom. A ako Vanda išta mrzi, onda je to bespomoćnost. Napinje želudac svom svojom snagom, koja raste isto kao i strah u njoj, jer vidi Fabera, koji joj prilazi laganim opuštenim korakom i odlučnog izraza lica. Na licu mu još nešto osim odlučnosti i Vanda sva jadna shvati, kako je to seksualna želja, ali ne ona zdrava, koju i sama voli i pozdravlja, već bolesna, graniči se sa ludilom i strahom, već od prije ogroman u njoj, naraste još i više, a umjesto ustima i grlom, vrišti očima. Tihi joj se krikovi otkidaju, jedan za drugim, u beskonačnom, kako joj se čini, lancu očaja.

Osjeća ruke čudovišta na sebi, na svom tijelu, skida joj odjeću, polako i pažljivo, napeta izraza lica, pa joj vezuje konopac, bijeli i svileni, oko zapešća njenih nemoćnih ruku, a druge krajeve konopca vezuje za kamin, za njegovu željeznu ogradu. Čvrsto, neumoljivo, konačno.

Vuče joj, sada već golo tijelo, po uglačanom podu, hladno joj je, gotovo zima i bespomoćno, jer uopće se ne može opirati, vrišti tiho očima i gleda Fabera, svog mučitelja, svog vlasnika, kako se svlači, polako skidajući jedan komad odjeće za drugim, dok konačno nije sasvim gol, uspravan, raširenih nogu stoji ispred nje, dok mu muškost pulsira.

- Što kažeš? - pita je ponosno. - Jesi li ikada vidjela ovako nešto?

Vanda se grči, strah joj vrišti tijelom, grči se i priželjkuje se onesvijestiti, pobjeći u zaborav, utonuti u spasonosni san iz koga će se probuditi, jer ovo je ludilo ipak možda samo san. Ali nije san, osjeća njegovu muškost koja bolno prodire u nju i u tom trenutku, sva ona njena bolna napinjanja želuca, urode plodom. Nešto malo povrati, a Faber, snažno i brutalno prodirući u nju, čvrsto je stisne.

- Odurna kučko! - zareži joj u lice, ali ne prekida činiti to što čini.

Konačno je gotovo: Vanda mirno gola i iscrpljena leži. Jahao je na njoj čitavih tri sata, iživljavajući se poput pravog manijaka, što neosporno i jest. Pri samom kraju tih beskrajno dugih, dugih poput vječnosti sati, Vanda ulovi pogled Darka: osvijestio se, pomalo se miče i možda ... Ali se nada u njoj brzo ugasi. Suze u njegovim očima i nemoćni očaj, rekli joj kako ne može računati na njegovu pomoć. Darko se predao, shvati to, gledajući ga kako bez srama rida, očima je moleći za oprost, ali te su oči mrtve, poražene. Nema u njima ni iskrice želje za otporom, za borbom. Samo očaj. I strah.

I tada se ludilo zakotrlja još i luđe, još i jače. Faber, i dalje gol i dalje seksualno uzbuđen i dalje gospodar njihovih života, priđe Darku i raspali mu šamar, koji gromoglasno odjekne tihom prostorijom. Darko glasno, bez sustezanja zarida i pogledom moli Vandu za oproštaj. Lice mu umrljano suzama.

Zapanjeno, osjećajući kako joj se moć pokretanja vlastitih udova polako vraća, Vanda gleda Fabera, koji prilazi Darku, trga sa njega odjeću i baca je uokolo, dok Darko, njen Darko, bespomoćno plače i uopće se ne pokušava braniti. Faber brutalno natjera Darka u klečeći položaj, šamarajući ga po tijelu neprestano, trzajem mu para bokserice, posljednji komad odjeće na njegovom tijelu, još mu brutalnije širi noge i zabija se straga u njega, slavodobitno gledajući u Vandu, koja ne može povjerovati u stvarnost i u istinitost događaja.

Snažno se uvija tijelom, nastojeći bar malo olabaviti čvrsto vezana zapešća, dok se Faber isto tako snažno zabija u Darka, koji tiho cvili, kao da mu i samo cviljenje stvara poteškoće. Ludilo traje i traje i kad već pomisli, kako će ludilo pobijediti, kako je sve uzaludno, svaki napor, svaki očaj, Vanda osjeti kako joj je lijeva ruka napola oslobođena, više nije onako jako stegnuta. Krvotok bolje struji, osjeća. Pažljivo, mirno, napeto gledajući Fabera pravo u oči, jer Faber ne skida pogleda sa nje, uvrće ruku i ruka joj je odjednom slobodna. Zmijski brzo, oslobađa i drugu, desnu ruku.

Faber, sladostrasno stenjući, vrhunac mu se približava, odjednom shvaća što se događa, ali u svom ludilu ne može kontrolirati svoje pomahnitalo tijelo, ludu i bolesnu i mahnitu pohotu i sve se jače zabija u Darka, sve dublje prodire u njega, a osjećaj ogromnog zadovoljstva preplavljuje ga i upravo na vrhuncu uživanja, otkida mu se dugački krik uživanja i protesta sa usana. Uživanja zbog ugode, protesta zbog Vande, jer vidi Vandu slobodnu, a zna kako ne smije biti slobodna, ne još.

Vanda, slobodna, skače na noge, visoka, gola, bijesna, grabi metar dugački željezni žarač iz kamina, čvrsto ga steže objema rukama i u tri duga skoka svojih dugih nogu, prilazi Faberu koji u tom trenutku prosipa sjeme u slomljenog Darka i svom ga snagom udara žaračem po plavokosoj glavi. Jednom, drugi put, treći put ... Faber klone, polako se ruši, ispada iz jadnog i poniženog i sasvim bezvoljnog Darka.

- Gade! - viče Vanda, dok Darko plače i plače i ne može se zaustaviti, a Faber leži u vlastitoj krvi koja mu teče niz plavokosu glavu i razlijeva se sjajnim i uglancanim parketima. - Gade! Ovo ti je posljednji put! Kunem se! Posljednji put!

- Nemoj - zajeca Darko. - Prestani, molim te...

Vanda se, ruku visoko u zraku, jer zamahnula je da udari još jednom, sa nevjericom i nerazumijevanjem zagleda u Darka, pa prezirno odbaci okrvavljeni žarač i gola, ponosna u svojoj golotinji, priđe vratima, otključa ih i izađe iz kuće, u noć, u kojoj se već prikrada jutro. Što dalje od ove kuće, od ovog ludog događaja, od Darka, od Fabera ... od svih i svega! Jedino što želi, to je samoća! I mir.

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.