Promašaj

Biti će to hitac u glavu! Odlučio sam: u početku mi se u zbrkanim mislima motala ideja o sporoj i teškoj i prepunoj patnje smrti, ali sad više ne mislim tako. Nisam sadist. Čemu? Sramota time neće postati manja. I onako će sve za razmaženog Čedomira biti gotovo za koju minutu. Prestati će postojati. I više nikada nikome neće moći nanijeti zlo i bol i sramotu i poniženje...i mogao bih ovako nabrajati do sutra, ali čemu? Bijes punom snagom ključa u meni, a ruka mi počiva na dršsci pištolja kojeg sam iza desnog boka zatakao između tijela i traperica, dok mi košulja, crvena, boje krvi, prigodna, moglo bi se reći, da nije tragično, veselo i slobodno leprša van traperica i sakriva smrt. Koju krije svojom veselom bojom.

Još dvije ulice i stižem ispred zgrade u kojoj stanuju. Otac Čedomir, gospodin Čedomir, kako ga svi zovu iz poštovanja prema njegovom ogromnom bogatstvu kojeg je uspio prigrabiti u mutnim ratnim vremenima i sin mu Čedomir, svaki u svom stanu: otac mu kupio stan, da mu razmaženko ne bi bio beskućnik. Ništa nije previše za njegovog sinčića! Kurvin sin: sve mu je servirano na zlatnom pladnju! Tatica mu kupio stan, ma kakav stan, to je prava trosobna stančina, fantastično uređena, a za prethodni mu rođendan, koji će mu ujedno i biti posljednji, kupio ni više ni manje nego dvosjed, Mercedes kabriolet, srebrne boje, njegov ponos, njegov fetiš, koji mazi i pazi, pazi i mazi i ništa mu nije važnije na svijetu, od tog srebrnastog ljubimca. U dvadeset i drugoj godini svog pokvarenog života, već sve ima! O tome, što sve mladi Čedomir ima, naravno zahvaljujući svome starom, istog imena, Čedomira starijeg i što će sve još dobiti, ogromna većina može samo sanjati, gledati to u sapunicama i u filmovima.

Dok prelazim ulicu, večer se spušta, blizu je devet, ljeto nam kuca na vrata, nakon duge i preduge zime koja je potrajala i čitavo proljeće i činilo se da nikada neće proći, počinjem se pomalo znojiti. Zbog uzbuđenja, znam, nije to zbog vrućine, još nije toliko zatoplilo. Trnci mi prolaze tijelom, ali nije to ništa prema onom što sam osjetio, kad sam prije jednog sata ugledao Sanju, svoju malu sestricu, sedamnaest joj je godina tek, kako kažu u pjesmi. A ona izgleda poput razbijenog zrcala…

Zaboravio sam neko pismo i vratio se u stan po njega i tamo je zatekao u kupaonici, raščupanu, usna joj donja napukla, oči joj mutne od plača i trese se i trese i ne može se prestati tresti.

- Ma što se dogodilo? - pitam je i strah me odgovora. Ali moram pitati.

Sanja plače, ne odgovara, a u meni raste strah. Odgovoran sam za nju, ja sam joj sve što ima na svijetu. Roditelji nam poginuli prije dvije godine, kad je Sanja imala petnaest, a ja napunio dvadeset i petu, punih je deset godina razlike između nas i to me odjednom postavilo u sasvim neočekivanu situaciju: postao sam i otac i majka i brat svojoj sestrici. Posvetio sam joj se i uživao u toj zadaći i svakim je danom volio sve više, a moja mi Sanja uzvraćala pažnjom, dobrim ocjenama i ponašanjem. A sad ovo!

- Tko ti je to učinio? - pitam je, a u meni raste sumnja, koju nadvladava bijes. - Je li Čedomir?

Sanja jeca, tijelo, koje se posljednje godine naglo promijenilo, procvalo, nabujalo, drhti joj, želudac joj poskakuje, to lijepo vidim. Odjednom se saginje i povraća u školjku, a ja bespomoćno stojim nad njom i proklinjem život! I boli me. Divlje! Nepodnošljivo.

Od prvog sam dana bio protiv njenog zabavljanja sa tim klipanom, razmaženim klipanom. I nisam joj se ustručavao to reći.

- Imaš krivo mišljenje o njemu - branila ga Sanja, kao što sve djevojke rade, jer uvjerene su u svoj pravilan izbor. - Nije on takav.

- Nego je još i gori - dodavao sam ja cinično.

Gledam kako joj se tijelo napinje i više ni ne može povraćati: sve je izašlo iz njene bolne nutrine i polako shvaćam, kako joj je strašno gadljivo, pa to želi izbaciti iz sebe, a zbog nekog razloga, ne može.

Prilazim joj i sad, kad sam pored nje, vidim joj masnicu na ruci, žuto-plava, nagrđuje joj ruku. Bio je to stisak, čvrsti stisak grube muške ruke, odmah shvaćam.

- Što je bilo? - pitam je odlučno, grabim za ramena, okrećem prema sebi i primoravam je gledati me pravo u lice, u oči. - Što ti je učinio? Silovao te?

Na riječ "silovao" Sanja zaplače, užas sjećanja joj preleti licem, a u meni pustoš, divlji vjetrovi, sve odnose sobom u mahnitost. Sve mi se ruši, ništa više nema smisla, baš ništa...

- Kako se to dogodilo? - pitam je tiho, pa brzo, kad vidim kako joj tijelo potresa grč, dodajem: - Nije važno, ne moraš odgovoriti. Hajde, vodim te u bolnicu.

- Neeeeeeeeeeeeeee! - vrišti Sanja. - Nigdje ne idem!

Petnaest je minuta nagovaram bez uspjeha i na kraju dižem ruke, ali se ne predajem.

- Idem mu razbiti glavu - kažem joj: nisam želio reći "ubiti", ali točno sam to mislio.

- Nemoooooooooooooj! - viče Sanja. - Ostani ovdje!

Nisam je poslušao i evo me ispred zgrade u kojoj stanuju oni koji mi uništavaju jedino biće na svijetu do kojeg mi je stalo. Preskačem po dvije stepenice i na trećem katu zvonim na njegova vrata. Čedomir ih otvara i vidim mu mokru kosu: gad se tuširao, sakriva prljavštinu koju je nanio mojoj sekici. A kako sa nje sprati prljavštinu?

I dok to mislim, mirno, lagano potežem pištolj i pucam. Jednom: više nije potrebno. Metak ga pogađa točno između očiju i oči mu se smiješno ukrste, zatim ugase, dok mu se tijelo polako ruši.

Okrećem se bez emocija i prazne glave, nema misli u meni i jurim nazad, ka Sanji. Moram joj reći kako je osvećena, prije nego li dođu po mene...

Čekala me, odmah primjećujem. Gleda me upitno i sa strahom u očima, istuširana, obučena u traperice i crnu maju. Boja tuge.

- Što si učinio? - pita me.

- Ubio sam ga - kažem mirno.

- Kako? - Sanja širi ruke. – Nemoguće! Pa sad je tu bio i nudio mi novac. Da šutim, zaboravim... - i počne plakati, jecati.

- Ma tko je bio? - pitam, a u glavi mi tutnji baš kao poslije bjesomučne pijanke.

- Pa gospodin Čedomir! Tko drugi?

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.