Ana-maria po tko zna koji put ove tople večeri, baci pogled na zidni sat, krišom, ne želeći pokazati svoju nestrpljivost, ali u njenoj mladoj duši pušu vjetrovi nestrpljenja, a kazaljke, te vražje kazaljke, koje pokazuju protok sekundi, kao da stoje na mjestu! Ne miču se! Ana-maria zna kako to mora biti privid, ali joj svaka minuta liči na dugačak i težak dan i jedva se suzdržava poslušati poriv, koji je nagoni skočiti na noge, odjuriti u svoju ružičastu sobu, pa sjesti ispred kompa i konačno uroniti u svoj voljeni svijet, u kojem se nalazi njen voljeni Edi, a sve ostalo postaje nevažno.
- Ne vrpolji se - reče joj majka, mladolika četrdesetogodišnjakinja, kojoj naravno, ne promiče kćerino nestrpljenje. - Ako baš toliko želiš, idi u svoju sobu i na taj vražji Internet, bez kojeg izgleda, više ne možeš! Kad si posljednji put provela mirnu večer, sa tatom i sa mnom?
- Pa, mama! - uzvikne Ana-maria ustavši radosno sa stolice i odgurnuvši je trzajem tijela. - Vremena su se promijenila.
- To uopće nije istina - reče joj otac: sjedi u kutu i lista novine, dok se na televizoru, na koga nitko ne obraća pažnju, besmisleno vrti neki film pun jurnjave i nasilja i kojeg bi Ana-maria u nekoj drugoj večeri gledala sa zanimanjem. - Promijenili su se ljudi i to je žalosno...
- Znam, tata - reče Ana-maria, njegova jedinica, njegova mezimica, njegov ponos: sve ono što voli više od samog sebe. - Ali komp je tu i više ne možeš ništa bez njega.
- Glupa kutija... - zagunđa on, gledajući u njenu oblu i čvrstu zadnjicu, kako brzo promiče pored njega, a misao, kako njegova mezimica više nije dijete, već izrasta u mladu ženu, ošine ga i on ispusti novine.
- Što ti je? - upita ga žena, primijetivši mu izraz lica.
- Jesi li vidjela kako izgleda? - upita je on umjesto odgovora. - Bogati, postala je ženom!
- I to si tek sada primijetio? Šesnaest joj je, već se dvije godine zabavlja sa dečkima...
- Što? - iznenadi se on. - Kako...
- Daj, ne dramatiziraj - umiruje ga ona. - Sve je u granicama normale.
- Ni tu se više ne znaju granice - reče on potišteno. - Izgubile se! Više se uopće ne snalazim u ovom ludom svijetu.
- Ne pretjeruj, dragi moj. - Ona mu priđe i sjedne na koljena. - Još si samo pet dana kući, prije nego se ponovo vratiš na brod. Što kažeš, da...
U svojoj sobi, ružičasto obojenom, prostranom i ukusno namještenom, Ana-maria osjeća mir, slobodu, nesputanost i počinje mirno disati. Još jednom baca pogled na sat, ovaj put na onaj koji se nalazi u desnom uglu kompjutera, koji tiho zuji. Smiješak joj zatitra na lijepom licu uokvirenom kratkom i crnom i gustom kosom, kad ustanovi kako nije zakasnila: Edi će joj se preko ICQ- a svakog časa javiti i ne može dočekati taj toliko željeni trenutak.
Sjedne u udobnu stolicu, konektira se i gotovo istog se časa na monitoru uz kikotavi zvuk, pojavi pravokutnik ICQ- a, a u njemu napisano pitanje velikim i crnim slovima: "Halo, Ana! Jesi tu...?"
Osmjeh se sreće razlije njenim lijepim i zažarenim licem, a crne joj oči bljesnu. Njen je Edi čeka! Uvijek je na mreži svih mreža prije nje: tako je pažljiv! Ne pušta je čekati.
"Jesam" kratko otkuca, pa osmjehujući sretno, dopiše: "Volim te"
"Nisi se predomislila?" pojavi se Edievo pitanje, a Ana-maria, pomalo razočarano, jer bila je sigurna, očekivala je to, kako će njen Edi odgovoriti da je voli još i više, kako je uvijek do sada činio, nagne se nad tastaturu i otipka odlučno:
"Nisam se predomislila!"
"Budi točna. Čekati ću te nestrpljivo. Volim te i ne mogu više izdržati bez tvoje blizine."
Na lice Ane-marie vrati se osmjeh. To je Edi, onaj Edi kojeg ona već poznaje gotovo pola godine. Počelo je nekako odmah iza Nove godine, polovicom siječnja, dok su ledeni vjetrovi carevali gotovo pustim ulicama grada...
...Ana-maria se udobno smjestila u dobro zagrijanoj sobi ispred posve novog kompjutera, pravog moćnog zmaja, kojeg joj je poklonio tata, došavši kući nakon osmomjesečne plovidbe. Zaljubila se u komp i svaki je svoj slobodni trenutak provodila ispred njega. Voljela je te sate, voljela je šum kompa, a posebno je zavoljela ICQ- u. Pisala je poruku, prijateljici, kad joj dobro poznati zvuk, poremeti koncentraciju: netko je na ICQ- uu molio za razgovor. Trenutak oklijevanja prođe i Ana-maria prihvati...
Od tog joj se trenutka čitam njen mladi život promijenio. Upoznala je Edia i više nikad neće biti kao što je bilo.
"Imam 20 g." napisao joj. "A ti?"
Htjela ga je slagati, reći kako ima osamnaest, ali onda njeno poštenje prevlada i napiše brojku 16, a dok ju je pisala i slala je njemu, strahovala je da će je Edi ismijati i više nikad neće razgovarati sa njome. Pa ona je klinka prema njemu. Doživjela je iznenađenje: Edi joj odgovorio kako su to krasne godine i kako se ona sigurno krasno osjeća i kako je sto posto siguran, da je isto tako krasna djevojka.
Razgovori su vremenom postajali sve otvoreniji i sve vatreniji, zračeći zanosom: izjavljivali su jedno drugom ljubav, čežnju, a u Ana-mariinom mladom tijelu sve je treperilo od novog joj i nepoznatog osjećaja. Zaljubila se, shvatila je to i nije znala što misliti o tome. Osluškivala je svoje nove i nepoznate osjećaje i beskrajno uživala u njima. Plovila je oblacima sreće.
A onda je prasnuo grom iz vedra neba: Edi joj poslao svoju sliku i otkrio u kojem gradu živi. Daleko od njenog, ali tu je komp, pomoću koga je sve blizu… Ana-maria nije mogla odvojiti pogled sa njegovog nasmijanog plavokosog i zelenookog lica. Mislila je, kako je sigurno najljepši mladić na svijetu, lijep baš kao što je lijep i Brad Pitt, njen omiljeni glumac. U samoći je svoje sobe zurila u Ediev lik i maštala, a snovi je nosili u svakojake opasne avanture, iz kojih bi je uvijek izbavljao Edi, njen i jedino njen Edi.
"Volim te i želim se sa tobom sresti" napisao je Edi jedne noći. "Kad da dođem u tvoj grad?"
Uplašila se, veoma uplašila. Naravno, poslala mu je svoju sliku, zna kako izgleda, kao da se poznaju godinama, ali...nesigurnost se uvukla u nju i nije odgovorila, ali je Edi bio uporan, nije ga se moglo zaustaviti. Barem ona nije mogla…a napola, kao da i nije željela, jer vidjeti ga…zar to ne bi bio vrhunac sreće?
"Ne vjeruješ mi? Zar me toliko malo voliš? Zar se nismo dobro upoznali proteklih mjeseci?"
"Rano je još" odgovarala je ona. "Neka se naš susret dogodi u ljeto."
"Da čekam još dva mjeseca? Pa što je tebi?"
Bila je razdragana i ponosna što mu se toliko žuri, ali nije odustajala i konačno su se dogovorili: sresti će se prvog dana ljeta, dvadeset i prvog lipnja, u devet sati navečer, kod gradske fontane, o kojoj mu je Ana-maria već govorila.
Te su iste noći izmijenili međusobno brojeve mobitela i to ih još više zbližilo: postali su na neki čudan i samo njima razumljiv način savršeno bliski. Njene prijateljice je zapanjeno gledale i nisu je više prepoznavale, nisu znale, kako je njihova prijateljica povezana nitima koje neprestano titraju oko Ane-marie. Niti ljubavnog zanosa, počeci prve strasti. Razgovarali su svaki put kad je to bilo moguće: dok bi Ana-maria imala školski odmor, dok bi polazila na nastavu, vraćala se nje, šetala...gotovo čitavog dana, zahvaljujući mobitelima, bili su "zajedno". Činilo joj se da Edia poznaje oduvijek i bila je oduševljena njegovom pažnjom kojom ju je obasipao, imajući uvijek za nju samo lijepe riječi. Postala je sretna, da sretnija više nije mogla biti. Činilo joj se, kako će joj srce sigurno prepuknuti u onom trenutku koji se približavao, njihovom prvom susretu. Znala je da ga voli, duboko, iskreno, zauvijek i prvi put u svom životu prepustila se ljubavi. Nikada prije nije voljela, nije mijenjala dečke, poput njenih prijateljica, koje su je zadirkivale zbog toga. Ana-maria je čekala i sad joj nije bilo žao što je čekala, jer Edi je bio sve ono o čemu je sanjala u hladnim i pustim i čeznutljivim noćima. Isplatilo se čekati: život joj darovao prekrasan dar.
I eto, čekanju je uskoro kraj: sutra će se odigrati taj, za nju najvažniji susret u njenom mladom životu. Strah i uzbuđenje, uzbuđenje i strah, skaču u njoj ludim ritmom.
"Još nekoliko sati nas dijeli od sreće" napiše joj njen Edi, a ona protrne.
"Znam" odgovori mu. "A sad zbilja moramo na spavanje! Uskoro će tri sata!"
"Sutra u devet. Laku noć ljubavi!"
"Laku noć" odgovori ona. "Volim te"
"Volim te i žurim prema tebi" odgovori Edi.
Čvrstog koraka, ali uzbuđena do ludila, Ana- maria, dotjerana, obučena u uske traperice i tanku maju koja prianja uz njene čvrste grudi, korača prema fontani i pažljivo gleda, ali Edia nema, ne vidi ga, ni jedan mladić u blizini fontane nije plavokos. I kad već pomisli kako ni neće doći, kako se Edi poigrao njenim osjećajima, netko je lagano dodirne po ramenu: Ana-maria se okrene.
Ispred nje stoji Edi, visok, lijep poput boga, poduža mu kosa boje žita uokviruje duguljasto lice, zelene joj se oči smiješe, a usne, koje istog časa poželi poljubiti, blago su izvijene u osmjeh.
- Ljepša si nego na slici - reče joj, a njegov glas joj bio ljepši od bilo koje glazbe.
- Oh... – promuca ona i zastidi se.
Edi se lagano nagne, ovlaš joj poljubi zažareni obraz, blago zagrli. Zadrhtala je pod njegovim blagim i toplim dodirom.
- Kola su mi na obali - reče joj. - Idemo tamo.
- Nisi mi rekao da imaš kola - reče ona zatečeno.
- Ma to je samo tatin kombi - nemarno reče on. - Ništa naročito. Ali dobar je zbog toga, što sam pozadi namjestio ležaj: ostajem u tvojoj blizini nekoliko dana, ako se slažeš?
Ani-marii zadrhta i onako usplahireno srce. Pa on je voli! Sad joj je to jasno. Više sumnje nema. Njen je Edi voli! Želi što duže ostati uz nju, bez obzira na neugodnosti. Spreman je noći provoditi u neudobnom kombiju, samo da bi što više bio sa njom. Sretna, opuštena, nasloni crnokosu glavu na njegovo snažno rame i pusti da je povede prema obali, prema kombiju.
- Eno ga - reče Edi i pokaže na neugledan i siv kombi, parkiran na osamljenom mjestu, pored pločnika, uz ogromnu i sivu zgradu, koja je nekada služila kao lučko skladište. - Ništa naročito, je li? Ali dovezao me je do tebe i zbog toga ga volim!
Lagano priđu vozilu, držeći se za ruke i gledajući jedno drugo: prava slika mladog i zaljubljenog para. Zastanu između zgrade i kombija, stojeći na pločniku i Edi posegne rukom u džep.
- Da ti pokažem gdje ću spavati - reče Edi, izvadi ključeve i pogleda u Ana-mariu. - Naravno, ako te zanima. Ako želiš vidjeti?
- Pa sigurno da me zanima! - brzo i živo, zažarenog lica odgovori ona. - Sve me zanima što se tiče tebe.
Edi se nasmiješi, otključa i povuče bočna vrata, pa uskoči lagano u kombi, okrene se i pruži joj ruku, a osmjeh mu blješti na licu.
- Upadaj! - veselo joj reče. - Upoznaj moj dom!
Smijući se njegovoj doskočici, Ana-maria mu pruži ruku i Edi je snažno povuče u unutrašnjost kombija, toliko snažno da se ona iznenadi, a nečija strana ruka zmijskom brzinom zatvori klizna vrata i polumrak se meko omota oko njih, a u Ana-marii zavrišta strah, koji joj ne izađe kroz usta, jer neka joj se krpa, vlažna od nečega, stvori na licu i zapahne je odvratni smrad i sve joj se zacrni i polako klone na prljavi pod kombija, u kome nije bilo nikakvog ležaja.
- Sad nestani - reče stariji od dvojice muškaraca u kombiju Ediu. - Skidaj vlasulju, daj je ovamo, ja ću je se riješiti. Dobro si obavio posao.
- Kao i svaki put - ponosno reče Edi, skine gotovo sasvim žutu vlasulju i prstima prođe kroz veoma kratko podšišanu smeđu kosu, posutu kapljicama znoja. Vrućina…
- Hej, ljepotane! - reče mu mlađi muškarac i lagano ga potapša po licu. - Ne umišljaj svašta. Kad se počne svašta umišljati, greške se nižu.
- Ja ne griješim - ponosno reče Edi, otvori vrata kombija, izađe, pa laganim korakom krene prema svom omiljenom kafiću u blizini kuće u kojoj je stanovao zajedno sa roditeljima.
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Nema komentara:
Objavi komentar