Stojimo u sivom hodniku, ispred nas vrata, visoka su natprosječno jer stara je to zgrada, izgrađena u onim davnim vremenima, kad je prostora bilo u izobilju i u njoj su stropovi visoki, ne pritišću vas, daju vam prostora disati, pa moj prijatelj i ja sa čuđenjem gledamo u vis, dok iza vrata do nas dopire prigušena glazba, a može se namirisati i dim. Čuje se žubor glasova, prigušen, kao da su glasovi omotani pamukom.
- Čini se, da se zahuktalo - kaže moj prijatelj i ceri se prema meni. - Rekao sam ti. Nećeš požaliti što si odlučio poći sa mnom.
Usprkos njegovom uvjeravanju, nekako nisam siguran u dobar ishod ove večeri. Previše je tih promašeni večeri i noći iza mene. Već se poduže vrijeme klatim sa jedne zabave na drugu, krstarim gradom poput moćne krstarice morem: u naponu sam snage, tridesetogodišnjak, zaposlen, sa dobrim primanjima, sa stanom, imam i dobar auto (kojeg večeras ne vozim, jer imam namjeru oblokati se do besvijesti), drugim riječima imam sve što je potrebno da bih bio sretan, ali nisam sretan, daleko sam od tog stanja, udaljen sam milijardama svjetlosnih godina od sreće, koju sam jednom imao, držao u naručju, a zatim dozvolio joj odlepršati iz svog mlakog zagrljaja. Jer sam želio... želio što? Nisam siguran. Ali znam da to nisam našao, jer da sam našao, ne bih se osjećao ovako kako se osjećam: ispuhano, ispražnjeno, poput probušenog balona. Bezvoljno. Ravnodušno. Mrtvo je prava riječ...mrtvo.
Nekada nije bilo tako...za vrijeme Iris sve je bilo drugačije. Svaki je trenutak bio nabijen željom i strašću za životom i nisu mi bili potrebna nikakva pomoćna sredstva, cuga ili trava, kao što su mi potrebni sada, da bih se dobro osjećao. U Irisino vrijeme, kako u sebi zovem taj prohujali period svoga života, bilo mi je dovoljno uroniti u njen plavi pogled i u mojim se grudima dizala plima zadovoljstva, nošena moćnim valom visokim, ogromnim valom, na čijoj sam kresti drhtao od zadovoljstva. Svaki je trenutak sa Iris bio jedno veliko isijavajuće zadovoljstvo, blještavo poput samog Sunca, znao sam to, jer dobro sam vidio, kako se ljudi na ulici okreću za nama i smješkaju se, nesvjesni vlastitog smješka. Sreća i jest osmjeh i obratno: prestaneš li se osmjehivati...
Ja sam se prestao osmjehivati onog davnog kišnog poslijepodneva, dok je kiša prala prljave ulice grada, ali nije mogla isprati moju glupost kad sam je pustio, Iris, otići od mene i dok sam je gledao kako žalosno odlazi šibana kišom kojom je vitlao vjetar u sivilu dana, žurila je moja Iris, koja je prestala biti moja, pod svojim malim i crvenim kišobranom, pogrešno sam si umišljao kako ponovo stječem slobodu, jer i opet sam sam sa sobom, samo ja, bez sveprisutne pratilje: nisam više pripadao paru, već postao pojedinac. Lovac.
U svojoj sam gluposti umislio kako sam ponovo stekao izgubljenu slobodu, a nisam znao, nisam mogao shvatiti, da je život sa Iris bila za mene prava, ona istinska sloboda, a sve ostale slobode koje sam kasnije, poslije Iris, upoznao, bile su lažne i bezvrijedne.
Uronio sam snažnim i pohlepnim skokom u novostečenu slobodu samca i pomamno uživao u tjelesnim strastima, valjajući se svakog vikenda u nekom drugom naručju i nikada ne nalazeći ono što sam tražio i što sam se nadao naći. I uvijek uspoređujući, a da nisam ni znao da uspoređujem, a njen je lik drhtavo izranjao iz sjećanja i prošlosti i kako je vrijeme prolazilo, ili mi kroz njega, kako neki tvrde, svejedno, njen mi lik, Irisin, mahao tužno, i nestajao, postajao sve teže prepoznatljiv, a ja postajao sve nesretniji i tužniji. To je, naravno, potaklo u meni najniže strasti i još sam se bjesnije, nekom ubitačnom upornošću i pomamnije, da pomamnije nije moglo biti i sasvim razulareno bacio u naručje strasti, odbacujući svako suzdržavanje, mijenjajući žene ko na tekućoj vrpci, provodeći sa svakom pojedinom što je moguće kraće vrijeme, jer postajalo mi dosadno, odmah poslije samog vođenja ljubavi, iako tu nije moglo biti ljubavi, i želio sam samoću, a kad bi nastupila samoća, nisam je mogao ni znao podnijeti, jer samoća bi se vrlo brzo pretvorila u usamljenost i patio bih i pio i izlazio u još jednu besmislenu potragu za ženom, bilo kojom, zabavom, što znači opijanjem, što opet znači zaborav i što naposljetku ne znači ništa drugo nego malu smrt.
Ta mi misao, sada, dok stojimo u hodniku i čekamo da nam netko iznutra otvori vrata, prohuja umom poput orkana i prvi put nakon Iris, priznajem samom sebi: želio sam umrijeti, a da to nisam ni znao, nisam bio svjestan svoje želje, koja me nije napuštala, ležeći mirno u mojoj najdubljoj i najskrivenijoj dubini, u koju čak ni ja sam nisam znao uroniti, a koja je sad odjednom razgrnula crne valovite ruke i pokazala mi svoju suštinu, ono što je činilo pravog mene. Iris je bila moj život, a sve ostalo poslije nje...
Vrata se otvore i domaćica, visoka, riđokosa, lica posutim pjegicama i nasmijana, širom ih otvori i rukom nam izvještačeno mahne, kao što su nekad davno činili na dvorovima.
- Uđite u moj skromni dom - reče uz smijeh iz kojeg izvire vino.
- Ne, hvala! - odgovorim, a da nisam ni znao da ću tako odgovoriti. - Više ne ulazim...došlo je vrijeme kad moram izaći...
Okrenem se i praćen pogledima nerazumijevanja svoje nesuđene domaćice, čiji se osmjeh zaledio u masku neshvaćanja i iznenađenog prijatelja koji ukočeno stoji pored nje, pođem dva kata niz stepenice, neprestano misleći na Iris i one ispunjene trenutke u njenom društvu, ispunjene mirom, koje sam u svojoj gluposti nazivao dosadom.
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Nema komentara:
Objavi komentar