Promatrač

Gledam je i uživam u njenim mekim i lepršavim pokretima. Podsjećaju me na leptirova krila: ruke joj lebde, prsti, dugi i fini, sa dugačkim i njegovanim noktima titraju poput napete žice. Glavu drži uspravno, čitavo joj tijelo neobično uspravno, još nisam nikad takvog što vidio: zadivljujući prizor. Vraćam mu se svake noći, već punih sedam mjeseci. Još ni jednoj nisam toliko dugo bio vjeran, nisu zaslužile moju vjernost. Ona zaslužuje. Posebna je. Volim je. Moja je. Zauvijek. Od kad sam nju upoznao, izgubio sam potrebu za drugim ženama. U početku mi to bilo malo čudno, ali me kasnije preplavio neki blagi osjećaj i čitavog me okupao svojom tihom plimom i po prvi put ne lutam i tražim, već odlazim ravno njoj. Volim je. I sretan sam.

Stojim u mraku, oko mene grmovi, propupali, proljeće je na svom početku, još se nije razmahalo, ali sve oko mene miriše u noći. Toplo je i otvorila je prozor. Gledam je kao šeće prostranom dnevnom sobom, oskudno obučena, ne znajući da je promatram i upijam svaki njen pokret. I pamtim ga. Nesputana ljepota. Pohranjujem u sjećanje, odakle ga vadim u samotnim satima, noću, dok sve oko mene spava. I spajam se sa njom, povezujem se i siguran sam kako ona mora to osjećati. Ne može biti drugačije. Poneki put, kao da vidim te niti-poveznice kako velikom brzinom izlaze iz mojih grudiju i jure kroz noć prema njoj, obožavanoj, noseći joj poruku, molbu, zahtjev, koji ona uvijek posluša i stapa se sa mnom i postajemo jedno i ja se tresem, drhtim od uzbuđenja, od slasti koja mi preplavljuje mršavo tijelo i konačno, kad već pomišljam kako ću poludjeti, jer slast postaje prevelika, klonem na postelju, olakšan, prazan, znojan, mrtvih očiju koje bulje u mrak, ali ne vide mrak, vide nju, samo nju, uvijek nju. Vodimo ljubav, ona i ja, svake noći.

Evo je, ponovo prolazi kroz dnevnu sobu: sad na sebi ima samo crni i svileni ogrtač koji joj dopire do polovice butina dugih joj nogu i kočim se i kočim i muku mučim. Želim izaći iz grmlja, pokazati joj se, ponosno joj pokazati svoju muškost, naraslu zbog njene ljepote, primiti je za ruke, odvesti u spavaću sobu i ljubiti je, voditi ljubav sa njom, osjećati njene duge nokte na svojim leđima. Paraju mi kožu, prodiru u meso, a ja uživam, o kako uživam! Ona je moja, ja sam njen, mi smo jedno, spojeni i stopljeni i gibamo se ritmom strasti, a noć pleše oko nas i raduje se zbog nas i ja ...

Prokleti telefon uporno zvoni i prekida mi slasne misli, koje gotovo da sam mogao vidjeti ispred sebe, u noći, upletene u lahor, još da su neometano potrajale samo minutu, mogao bih ih i opipati, postale bi stvarne, moje, njene, naše. Zajedničke.

Gledam je kako prilazi telefonu, stišava glazbu i javlja se: razgovijetno u tihoj noći, približava se ponoć, čujem njen glas i muškost mi divlja, pulsira i želim je želim ... patim i uživam! Bolna slast.

- Uskoro će ponoć - govori ona u prijenosni aparat u lijevoj ruci, dok je desnu ruku položila ispod kratke svile i miluje si grudi: bradavice joj skaču. - Nisi li se malo prekasno sjetio?

Uzbuđeno osluškujem, ne smijem propustiti ništa, ni jednu riječ, svaka mi život znači. Hoće li me i ona izdati? Poput ostalih? Molim se u sebi, nadam, očajnički se nadam da je ona drugačija. I strepim. O, kako strepim! Sve ovisi o njenom odgovoru. Čekam ga i drhtim i u proljetnoj mi noći nije više ugodno, hladno mi je i drhtim, tresem se i čekam ... Mukotrpno.

Prvi sam je put primijetio prije sedam mjeseci: vraćao sam se kući, bilo je oko četiri ujutro, kišovito i dok sam prolazio pored njene kuće okružene rascvjetanim grmovima, a ljeto je bilo na izdisaju, jesen se prikradala, ugledao sam je golu, predivnu, božanski lijepu. Stajala je baš kao i sad sa telefonom u ruci, gola, vitka, uspravna, kratka joj kosa boje meda uokvirivala lice, a usta, te lijepe i poželjne i vlažne usne, izbacivale su prostotu za prostom.

- Rekla sam ti da odjebeš! - lijepo se čulo u noći: zastao sam, prikrio u ovom istom žbunju, stopio se sa njim, postao grm i osluškivao, a pogled sa njenog tijela nisam nikako mogao odvojiti. - Gotovo je, gade, jedan, gotovo! Zar ne razumiješ što ti govorim? Ne želim te više u mojoj blizini!

Srce mi je tuklo uzbuđeno: ta predivna žena uskoro će biti sama, slobodna za mene. Iz misli sam odstranio onu koju sam te noći gledao: nije mi više bila zanimljiva. Ova je obećavala sve. I više od toga! Njeno mi je izazovno tijelo govorilo o tome, kako ćemo pomamno voditi ljubav, jer nisam sumnjao da će do toga doći: kad me upozna, kad shvati moju opčinjenost njome, kako me može odbiti?

Slušao sam razgovor preplavljen ushitom: raskidala je sa muškarcem, shvatio sam, vezu koja je bila poduža i prestala biti plodna. Radovao sam se, sretan: ushićenje me već tada prvi put posjetilo. Slatka drhtavica. Koju sam od tada neprekidno priželjkivao. Živio za nju. A kad je ona, nedužno posegnula rukom, ni ne sluteći kako je promatrana, uplela prste u svoj ružičasti grm, jauknuo sam potiho i stežući usne, dok je sok strasti u slatkim naletima izlazio iz mene, trzajući mi tijelo iskonskim kretnjama. Jedva sam se suzdržao da glasno ne jauknem, ali mora da je nešto čula, ili naslutila, jer brzo se okrenula, sagnula, a njena mi prekrasna stražnjica bljesnula pod osvjetljenjem, podigla kućnu haljinu, ovu istu koju i sada ima na sebi, i obukla je, nervozno trzajući ramenima. Koža i svila. Dodir mekoće.

Od tada sam je promatrao svake noći, miran i tih i nevidljiv, ali uvijek prisutan, uvijek uz nju, uvijek bdijući nad njome. Ni jedan je muškarac nije posjećivao i bio sam sretan zbog toga: sigurno osjeća koliko je volim, osjeća moju ljubav koja je svakog trenutka uz nju i ne treba joj nitko i ništa, mirna je i zadovoljna, osjećam u duši. Volio sam je zbog vjernosti i volim je i dalje, ali sad vidim na njenom lijepom licu kolebanje i strah me kako će ovaj put popustiti, pozvati nepoželjnog, kojeg već mrzim. Molim te, nemoj mi to učiniti, ne unosi prljavštinu u naču čistoću! Sa kojim pravom on ulazi u naš život i stvara pomutnju, nanosi mi bol? I ona? Zar ona ne osjeća mir koji je okružuje, a koji joj ja stvaram? Ja i nitko drugi? Zbilja to ne osjeća? Zar je bezosjećajna kao što su bile i sve one prije nje? Odbijam povjerovati u to ...

- Pa dobro - čujem je kako zvonko odgovara i smije se, a kosa joj boje meda poskakuje iznad ramena. Poziv na maženje, čitam. - Dođi, kad si već toliko uporan. Ali na piće, upamti! Samo piće.

Bijes u meni raste. Piće? Od kad se to tako zove? Piće? Odlučujem čekati u noći i vidjeti, sam se uvjeriti u ... što? Ne znam ni sam, zbunjen sam, muškost mi pulsira bolno, divlje bolno, ali ne zbog vođenja ljubavi sa njom, već zbog povrijeđenosti. Kako može ... U mislima je gledam kako se grči u naručju drugog, ne mome, za koga je poslana na ovaj svijet i u čijem naručju jedino može potpuno uživati. Ne smijem, nikako ne smijem to dozvoliti! Sedam mjeseci predivne čistoće ne smije biti uprljano.

Odjednom odlučujem, u trenutku nadahnuća, u bljesku apsolutnog mira koji me obuzima. Neće to učiniti, spriječiti ću je! Pomoći ću joj ostati čistom, samo mojom, jer samo meni pripada, nitko je neće i ne može voljeti toliko koliko je ja volim. Biti će mi zahvalna na pomoći: znam i više ne oklijevam.

Laganim korakom krećem tiho prema prozoru: nizak je i neće biti problema uskočiti u dnevnu sobu, iz koje je ona izašla, sigurno u kupaonicu, dotjerati se, uljepšati, ali ne za mene, ne zbog mene. Zbog njega, njega koji joj donosi prljavštinu, a ona ga čeka raširenih ruku i željna … Uskačem kroz širom otvoreni prozor lakše nego što sam očekivao, bijes mi dao snagu, pa brzim pokretom, uvježbanim, jer učinio sam to već tri puta do sada, posežem rukom i vadim skakavca dugog sječiva, čitavih sedamnaest centimetara, sedamnaest centimetara djevičanske i blještavo-oštre čistoće, pomoću koje ću je spriječiti učiniti prljavštinu kojoj se nema snage oduprijeti, jer slaba je, slaba ...

Iz kupaonice dopire šum tuša i prikradam se tiho, mačje nečujno, panterski odlučno, znajući kako joj donosim čistoću. Za koju ona sama nema odlučnosti. Pomažem joj. Ostati čistom. Mojom.

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.