Klošarova priča

Danas me zovu klošarom i nije mi stalo: jesam klošar i ne stidim se svog stanja. Znam da je ovo stanje privremeno, baš kao što smo i svi mi privremeno na ovom svijetu. Na pozornici života. Kad zastor padne…za koju godinu, a možda i ranije…Ne bojim se; dočekujem smrt ne sa strahom, već sa radoznalošću. I mirom. Koliko to ljudi može za sebe reći?

Nisam uvijek bio ovako filozofski nastrojen. Gledate me sa bocom jeftinog crnjaka u ruci, neobrijanog, dugokosog, umotanog u debeli kaput, prastar i ofucan do komičnosti, pa ne možete ni zamisliti ovog istog mene u lijepom odijelu, dotjeranog, uspješnog, da tako kažem, normalnog. He, he…recite, što je normalno? Prije tri dana neka je dama, umotana u bundu, zamalo pala u nesvijest, kad me vidjela kako na klupi autobusne stanice sjedim leđima okrenut suncu grijući kosti i čitajući Gide-a. Nije mogla odvojiti oči od boce koja mi se nalazila pri ruci i nešto je neprestano mrmljala sebi u bradu. Predrasude su se toliko duboko usadile u njenu dušu, uostalom, kao i kod većine, pa nikako ne može shvatiti pijanca koji voli književnost i čita sa uživanjem, baš kao što i sa uživanjem dobro poteže iz boce. Mnogima je to dvoje zajedno nespojivo: meni sasvim prirodno.

Noću, kad se dobro umotam u otrcani, ali još uvijek topli kaput, legnem na uredno posložene kartone i hrpu novina, kad zatvorim oči, vidim čitav protekli svoj život. Blaga me tuga, ne ljutnja, samo tuga, zaljulja na svojim mekim rukama i zaspim mirno, zahvalan što mi se pružila prilika imati bogat život, ispunjen ljubavlju. Imao sam nešto, što mnogi nikad ne dožive. Samo sanjaju o tome da dožive te radosti. Rijetki uspijevaju, a ja, sretnik, iskusio sam to i duboko uživao u osjećajima koje sam davao, ali i primao. Trajalo je punih dvadeset godina. Dvadeset godina sreće! Mnogi bi ubili za jedan dan sreće. Dok spavam sanjam ih, svih njih, one koje sam volio, posebno Aleksandru...

Zvao sam je Aleksa i volio sam je: od dana kad je ušla u moj život, a bilo je to daleke 1969, nisam pogledao drugu ženu. Imao sam dvadeset i jednu, ona osamnaest i ljeto je provodila kod tetke, na moru, kao nagradu za uspješan završetak školovanja.

- Ne puštam te nazad u Valjevo - rekao sam joj već na trećem sastanku, spoju, kako smo govorili, dok smo sjedili na klupi i gledali zalaz sunca. - Zaposli se ovdje: medicinske sestre se uvijek lako zaposle.

- Gle! - uzviknula je i pljesnula rukama. - A ti bi otišao na more i zaboravio me.

Nije ostala tog ljeta, ostala je slijedećeg i zaposlila se u bolnici. Nakon godine dana provedene na moru, vratio sam se ne kući, nego svojoj Aleksi, koja je ostavila sve koje je voljela, jer mene je još više zavoljela.

Iduće nam se godine rodio prvi sin: nazvali smo ga Radovan, po njenom ocu, da mu ugodimo, jer Aleksa mu bila jedinica i teško je podnio njen odlazak. Stari se, naravno, raspekmezio i bar četiri puta godišnje dolazio joj u posjetu. Kažem njoj, Aleksi, jer većinom sam bio na moru. Obožavao je unuka, svog imenjaka. Kad nam se, dvije godine kasnije, 1973, rodio drugi sin, nazvali smo ga Ivan, po mome ocu, uspješno prekinuvši tako djedovsku ljubomoru.

Sa dva djeteta i vječno odsutnim suprugom, jer većinom sam bio na moru, Aleksa je morala napustiti posao, posvetiti se djeci, pa se njen život, a i život naše djece, počeo odvijati na relaciji Rijeka - Valjevo. Dok bih se nalazio na moru, ona je sa klincima boravila u Valjevu kod roditelja. Kad su klinci stasali, krenuli u školu, to se promijenilo. Pohađali su školu u Rijeci, a školske raspuste provodili u Valjevu, maženi i paženi.

I sve je bilo kao u bajci, dok...ma neću vas zamarati svima poznatim povijesnim činjenicama kojima smo svi bili sudionici, svjedoci, a da nas život nije pitao, želimo li sudjelovati u ludom plesu mržnje i smrti. Govoriti ću vam samo o činjenicama iz svog obiteljskog života.

Prokleti nas je rat podijelio, zatrovao, uništio. Pretpostavljam, kao i mnoge druge. Sjećam se i ovako pijan tog dalekog dana, dana kad je pao Vukovar, na osamnaesti rođendan mog Ivana, koji nismo slavili. Prvi put da se nečiji rođendan nije veselo proslavio u našoj kući. Umjesto veselja, kao da se neko iščekivanje nadvilo nad nama. Aleksa i ja sjedili smo u dnevnoj sobi, u prizemlju kuće, sinovi nam bili gore na katu, svatko u svojoj sobi. Gledali smo televiziju, Aleksa i ja, gledali smo je, ali i dalje nismo mogli vjerovati da se to zbilja događa. Sve se činilo nestvarno, kao na filmu. Jer mi sjedimo sigurni i na toplome, a na televiziji gledamo rat, razaranje…nestvarno, kao da gledaš film. Čini ti se daleko, nešto što se nas ne tiče, ali nije bilo daleko i ticalo se svih nas: nitko nije mogao pobjeći, ostati pošteđen.

- Kako je to moguće? - upitala je Aleksa po tko zna koji put. I zaplakala, ramena joj se tresla u bolu. – Braća se ubijaju i ne vidi se kraja tom ludilu.

U taj čas uđe Radovan, visok, crna mu kosa raščupana i upitno se zagleda u uplakanu majku. Pogleda mene, pa ponovo u uplakanu majku.

- Što joj je? - upita.

- Vukovar je pao - rekoh mu.

- Oh! - uzvikne on. – Osvojili su ga!

- Kako to misliš osvojili, boga ti tvoga! - iza njega progovori Ivan: ušao je u sobu, a da ga nitko nije čuo.

Gledam u njih kao da ih prvi put vidim: obojica visoki, snažni, slični, a opet toliko različiti. Moji sinovi. Naši sinovi. Kojima se ponosimo i koje neizmjerno volimo.

- Pa osvojili su ga! - obrecne se na njega Radovan i ja shvatim, kako njih dvojica ne vode prvi put ovakav razgovor. - Zar možda nisu?

- Stanite malo. Obojica - mirno rekoh. - O čemu se radi? I nemojte mi sad folirati kako je ovo običan razgovor. Znam da nije.

Ivan, mlađi, koji upravo današnji dan slavi rođendan, sav se zarumeni, a oči mu ljutito sijevaju, usne podrhtavaju, beskrvne i u grču.

- On je na njihovoj strani! - uzvikne i upre prstom u brata, koji mu prkosno uzvraća pogled. - Na njihovoj je strani, jebeni gad! Raduje se dok naši gradovi gore…

- Samo polako - mirno rekoh, dok se Aleksa guši u plaču. - U ovoj kući nema njihove i naše strane. Zar ste zaboravili na to pravilo?

- On ga odavno ne poštuje! - vrisne Ivan i još jednom optužujući upre prstom u brata. - Kažem vam, na njihovoj je strani! Prije samo dva dana mi je tumačio kako je Rijeka najveća srpska luka!

- Je li to istina? - pitam mirno: ne želim još kaosa, dovoljno ga je.

Radovan me prkosno gleda, dok iza mene jeca Aleksa, prigušeno, ali njen plač odjekuje i svi smo ga svjesni. Ja najviše, boli me njen plač do ludila. Slutim da će i još više plakati. Slutim nesreću, a nemoćan sam je zaštititi. Događaji me pobjeđuju svojom brutalnošću.

- Je li to istina? - ponavljam, iako već po njegovom licu pogađam odgovor. - Jesi li to rekao?

I tada se dogodi. Do tog smo časa bili obitelj, zajednica, čvrsto povezana, kako sam krivo mislio, a u slijedećem se trenutku sve što smo Aleksa i ja godinama gradili, raspalo, nestalo poput mjehura sapunice nošene vjetrom. Nestalo u nepovrat. Pretvorilo se u ništa.

- Istina je! - prkosno podigavši glavu reče Radovan: odlučio je povući odlučne poteze. - Istina je i to da odlazim. Odlazim dedi u Valjevo, imam već dogovoren način prebacivanja.

- Zašto nam to radiš? - pitam ga mirno. - Što se dogodilo sa tobom? Jesi li svjestan da ubijaš majku?

- Ona razumije - odgovori on. - Srpkinja je.

Iza mene, Aleksa zarida u nekom čudnom hropcu, noge joj popuste. Nisam se ni snašao, a ona je već na podu, rida, jeca...

- Ona je majka, budalo jedna! - oštro kažem sinu kojeg ne poznajem, ne razumijem. - Samo majka! I ništa više.

Bez riječi, Radovan se vojnički, na peti, okreće i napušta dnevnu sobu. Tada toga nismo bili svjesni, ali više ga nikada nismo vidjeli. Kako je izašao iz sobe, tako je izašao i iz naših života. Zauvijek.

Aleksa nije to mogla podnijeti. Od onog trenutka, kad se kao pokošena srušila, nije se više oporavila. Oboljela je, a nitko nije znao od čega. Osim mene. Tuga ju je ubijala, polako i sigurno i ništa drugo nije bilo u pitanju. Tuga, neizmjerna tuga se uselila u nju i nije je ni za tren napuštala. Bezvoljno se vukla po kući, nepočešljana, ne dovršavajući započete poslove. Njena je prekrasna crna kosa prvo izgubila sjaj, poput njenih nekad blistavih očiju, zatim je posjedila, uvenula je. Gasila se, moja Aleksa, a ja tu nisam mogao ništa učiniti i mrzio sam samog sebe zbog toga.

I kao da nam to nije dovoljno, jednog je jutra nestao i Ivan. Pošao sam u njegovu sobu i ugledao netaknuti krevet: nestao je još jučer navečer, shvatio sam, a mi smo mislili da spava u svom krevetu, pod našim krovom, zajedno sa nama, svojim roditeljima.

Nisam mogao tajiti Aleksi Ivanov odlazak u rat i jednostavno sam joj rekao, dok smo pili kavu, kako nas je napustio i mlađi sin.

- Gdje smo pogriješili? - upita me ona umorno, podigavši ugasli pogled na moje lice.

- Ne znam - rekoh. - Možda nismo pogriješili. Možda...

- Učili smo ih da vole mir – reče ona tužno – a obojica su izabrali rat.

- Učinili smo što smo mogli. Odrasli su ljudi. Neka…

Ostavio sam rečenicu nedovršenom, znajući da će Aleksa razumjeti. Uvijek je shvaćala moje nedovršene rečenice, često ih završavajući umjesto mene. Klimnula je i ustala.

- Idem malo prileći - rekla mi, udaljavajući se polako.

I više nikad nije ustala. Umrla je u snu, pored mene, mjesec dana kasnije, a da nisam ni primijetio kako je njeno umorno disanje prestalo. Otišla je tiho, neprimjetno, kao što je i čitav svoj život živjela. Ne smetajući drugima.

Poslije pogreba sam prvi put dohvatio bocu i više je nisam puštao. Spavao sam sa njom: boca je zamijenila moju obitelj koju je rat razorio, uništio. Pio sam sve više, a skroz mahnito se počeo opijati onog dana, kad su mi javili da je Ivan, moj mlađi sin, sada jedini sin, poginuo. Gdje? Negdje u Bosni. Nisam mogao to prihvatiti, podnijeti. Bol me razdirala. Što je radio u susjednoj državi? Tko ga je tamo poslao? I zašto? Zašto?

Naravno odgovor nikad nisam dobio ni dokučio. Misterija rata, rekao mi jedan novostečeni prijatelj u piću. Nitko ne zna zašto se neke lude stvari u ratu događaju, iako se svi prave da ih razumiju. Nemoguće je razumjeti zašto devet ljudi od deset u jednoj prostoriji pogiba, a deseti se izvuče bez ogrebotine. Nitko to ne razumije. Ali planiraju. O da, neki činovnik, sitna duša, sjedi za svojim stolom i planira i takve smrti, pa čak i one najbesmislenije. Zato im služe popune, rezerve, pričuve, zovite to kako hoćete. Da zamijene poginule, da nastave hraniti proždrljivu zvijer rata.

Počeo sam planirati svoju smrt. Odlučio sam umrijeti: nisam više imao za što živjeti. Pio sam sve više i sve češće. Naposljetku više i nisam prestajao piti. Piće mi otupilo bol, ali nije je izbrisalo. Ništa je ne može izbrisati. Uvijek je tu, u meni, trajno nastanjena, srodila se sa mnom. Postala je dio mene. Gubio sam interes za sve osim za piće. Moja je, nekad blistavo čista kuća postala ne tako blistava, zapuštena. Nije mi smetalo i nisam obraćao pažnju. Svaki beskućnik, ako je izrazio želju, mogao je prespavati u njoj. Svima sam udovoljavao. Za koga da je čuvam? Za mog će bijednog života potrajati. A poslije…

Ali nije potrajala. Planula je jedne jesenske noći, nekoliko godina nakon rata, kad je već postala poznata kao prihvatilište odbačenih i prezrenih. Burno je pijančevanje bilo iza nas i netko je nepažnjom izazvao požar. Možda zaboravljena cigareta...nije važno, ništa više nije važno.

Još jedan, posljednji gutljaj vina prije spavanja. To je sve što mi treba. I zaborav, koji vino i san donose. Ništa više.

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.