Neprilagođen

Kako kaže narodna poslovica, oduvijek je bio na svoju ruku. Nije se uklapao! A da stvar bude još bolja, nije se želio uklapati. Prava je istina bila: nije se mogao uklopiti!

Fićo, kome je to bio nadimak, ime mu bilo Branislav, uživao je u toj činjenici, jer biti izvan društva, ne pripadati mu, za njega je značila slobodu, potpunu slobodu: radio je ono što je htio i kad je htio i nije osjećao potrebu mijenjati se. Nije shvaćao kako sloboda OD nije prava sloboda, slobodu od rada brkao je sa slobodom izbora rada. Ukratko, volio je slobodu Od umjesto ZA. Slobodu za izbor, slobodu za mišljenje, slobodu da voli...Mislio je, ako nema obaveza ni prema kome, pa ni prema samom sebi, da ću mu se čitav život pretvoriti u uživanje. Kratko i jasno rečeno, Fićo se pretvorio u potpunu i kompletnu neodgovornu osobu. Za one koji su imali obaveza, a ti su naravno bili u većini, imao je samo pogrdne riječi, ali nikad im to nije govorio izravno u lice, o, ne, na svoj je simpatičan, ali veoma podmukao način (nije bio svjestan svoje podmuklosti), koristio ljudsku dobrodušnost za svoj lagodni i bezbrižni život. Postao je društveni parazit.

- Neka konji rade! - često je govorio. - Tko voli raditi, radilo mu se o glavi!

I obavezno bi prasnuo u smijeh, a onaj koji ga je slušao, smijao se zajedno sa njim i slijedeća je runda pića bila naručivana, palile se slijedeće u neprekidnom nizu cigarete i pilo, pilo, pilo...Na taj su mu način prolazili dani, tjedni, mjeseci...godine se nizale polako, ali nesmiljeno, jedna za drugom, desetljeće se pretapalo slijedećim desetljećem i dok si trepnuo okom, ispio čašicu, pedeseta je bila prevaljena.

Jednog proljetnog dana, dok je u nekom društvu Fićo bio na izletu: pekli su kobasice, zalijevali ih vinom i razgovarali o svemu i svačemu, povela se rasprava o ekologiji. Fićo je šutio, jer ništa nije znao o toj temi, a nije ga ni zanimala, bar ne pretjerano. Kad su temu priveli kraju, Fićo je ustao, podigao papir na koji su odlagali ostatke hrane, podigao ga u zrak i upitao:

- Jeste li na ovo mislili?

Zatim je bacio otpatke hrane, razne papire, opuške, plastične čaše i ostale sitnice visoko u zrak, i dok je sav taj nered padao pored njih, Fićo je prasnuo u divlji i neobuzdani smijeh, oči mu se sjajile: uživao je stvarati kaos! Takav je Fićo bio.

Pedeseta je Fići bila svojevrsna prekretnica! Život je odjednom prestao biti zabavan, pogotovo lagodan: promukli mu je kašalj razdirao pluća, ali nije prestajao pušiti, zdravstvene su tegobe postajale sve jače i što ga je naročito smetalo, sve izraženije: više ih nije mogao potisnuti, praveći se da su sekundarne, postale su njegov način života, pretvorile se u život; jadan je Fićo postao starac, što i nije bilo najgore, najgore je bilo to što je u svojoj dubokoj nutrini Fićo ostao dijete, nezrelo dijete, koje nije moglo shvatiti što mu se događa.

Još je pet godina gurao glupom, ne shvaćajućom upornošću kroz život na svoj neodgovorni način. Nije slušao dobronamjerne riječi rijetkih prijatelja, nije mogao shvatiti što oni govore. Po njemu, jedino on i samo on živi život punim životom, pravi život, svi ostali su glupani koji rintaju, plaćaju račune i nepotrebno brinu o sutrašnjici! Fićo nije brinuo ni za što! Pušio je preko svake mjere, svakodnevno oko 60 cigareta i sve je teže disao. Svaka bi ga, ma kako kratka bila, uzbrdica natjerala na grabljenje zraka širom otvorenih usta, dok mu je iz pluća dopirao neugodan uhu šum nalik čegrtanju.

- Vi ste se svi predali! - prkosno je odgovarao na upozoravajuće riječi rijetkih prijatelja. - Ja nisam i nikad neću!

Zatim bi iz inata tko zna kome, zapalio slijedeću cigaretu i požudno uvukao dim u bolovima razdirana pluća od zasićenosti nikotinom.

Predviđali su mu bliski kraj, na ulici, u samoći, u bolovima!

Obrat je došao doslovno ni od kuda: u hipu se kod bijesnog Fiće kompletna situacija promijenila! Povod je bio tužan: jedina mu se sestra razboljela i pozvala ga da živi kod nje, za uzvrat malo pažnje koje će joj morati pružiti. Naravno da je Fićo bio bez stana, isto tako bez posla, bez prihoda, bez ičeg: imao je samo ono što je nosio na sebi. I svoje asocijalno ponašanje, kojim se ponosio.

I tu, kod svoje sestre, Fićo je polako počeo prestajati biti Fićo. Polako, neprimjetno, ali stalno, neumitno, poput vremena, Fićin se pogled na svijet, na život, pod utjecajem sestre mu, naravno, polako počeo mijenjati. Fićo se promijenio! Nije to bilo brzo i teško se primjećivalo, jer bljesnula bi njegova divljina povremeno, ali rjeđe i sve rjeđe, a ispadi su postajali sve kraći...Počeo je čitati, otkrivati nove svjetove i jednog je dana iznenada shvatio kako nisu on i njegovi prohtjevi najvažniji na svijetu...

Neprilagođen se počeo polako prilagođavati!

"Copyright © 2005. misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora".