Oproštajno poslijepodne

- Svakog trenutka treba izaći - reče Mihovil Crnković, zvan Crni. - Iz one velike žute zgrade.

- To mi govoriš već dvadeset minuta - odgovori visoki i mrki momak, nadimkom Zmaj.

- Znam, znam - nestrpljivo se otrese Mihovil. - Zbilja ne znam zašto je danas nema: uvijek je točna, a baš danas ... ko da mi namjerno to čini, kuja prokleta!

Zmaj ga okrzne strelovitim pogledom zelenih očiju. Primijeti napetost gospodina Crnkovića i u sebi se nasmije. Svi su ti jebeni lovatori isti: misle, ako imaju love, da sve mora biti kako oni žele. Njima su ostali ljudi samo lutke na koncu, kojima oni upravljaju. Ako ne skakuću i trzaju se kako oni žele... Zmaj slegne ravnodušno ramenima i zapali cigaretu: priprema za dugo čekanje.

Sjede ovako u kolima gospodina Crnkovića već oko pola sata, Zmaj za upravljačem, nasuprot žute i velike zgrade i gledaju u nju, čekajući. Strpljivo. Krate vrijeme promatrajući prolaznike. Prije sat vremena mobitel je Zmaja zavibrirao u njegovom džepu crne i kožne vindjakne. Zmaj je pijuckao u kafiću, bilo je blizu četiri popodne i nikakav dogovor nije imao, pa se začudio pozivu.

- Gdje si? - upitao ga je Crnković, kad mu se Zmaj javio.

Zmaj mu je rekao. Upoznao je gospodina Crnkovića, Crnog, kako je tražio da ga zove, prije nešto više od godine dana i već je nekoliko poslova odradio za tog lovatora, koji se bogatio sve više i više. Koliko je Zmaj znao, njegova su bila tri restorana u gradu, a načuo je nešto i o nekim nekretninama: navodno je u Crnkovićevom vlasništvu bilo i nekoliko zgrada u centru grada. Zmaj je doznao i njegovo bračno stanje: oženjen i otac troje djece.

- Dolazim po tebe za desetak minuta - rekao je Crni i prekinuo vezu.

Zmaj je na to neuljudno ponašanje ravnodušno slegnuo ramenima i nastavio pijuckati: ni malo se nije uzbudio. Baš ga briga za ponašanje mušterije: važno je uredna naplata, a tu nema sa Crnkovićem problema. Za Crnog je već obavio nekoliko "poslova". Jednom se prilikom starim kolima, koje mu je Crni dao na upotrebu baš za tu priliku, zaletio u druga kola, namjerno zaletio i prouzročio kaos. Čovjek u čija se kola zaletio, na taj je način bio spriječen stići na, za njega vrlo važan sastanak. Propustio je, za njega značajan poslovni sastanak, po naređenju gospodina Crnkovića, a Zmaj je samo efikasno proveo njegov naum u djelo. Kasnije je Zmaj doznao da je gospodin Crnković, Crni, kako je volio da ga zovu, kupio još jednu nekretninu i to onu za koju je konkurirao i vlasnik automobila u kojeg se Zmaj zaletio. Samo još jedan poslić više. Zmaj je bio poznat po svojim djelima: mnogo ga puta ruka pravde nastojala dohvatiti, ali uvijek joj je izmicao. Bio je vješt, neuhvatljiv. Sa svojih dvadeset i osam godina već je stekao reputaciju čovjeka koji će za vas, naravno za dobru nagradu, obaviti prljavi posao u tren oka, diskretno.

- Evo je! - gotovo uzvikne Crni: potpuno uzbuđen, gotovo je poskočio. - To je ona: ona visoka crnka duge kose.

- Vidim je - mirno reče Zmaj, promatrajući radoznalo visoku i mladu djevojku: oko dvadeset, dvadeset i dvije najviše, ocijenio je. Nije ni čudo što je ovaj lovator toliko popizdio za njom: komad je zbilja za pet! Ma vidi samo tu kosu i duge noge!

- Priđi joj lagano iza leđa - naredi Crnković promuklo i vrpoljeći se nestrpljivo: glas mu postao drugačiji. - I zaustavi se tik do nje. Ostalo je moj posao. U redu?

- U redu - mirno odgovori Zmaj. - Plaćen sam da vozim. Ostalo je tvoj posao.

- Ne brini za moj dio posla! - otrese se Crni. - Samo ti vozi!

Zmaj mu dobaci pogled. Zelene mu oči podrugljivo sjaje, ali Crni to ne primjećuje. Vidi samo nju, Sonju, predmet svoje požude. Ništa drugo. Samo Sonja u ovom trenutku postoji za njega. Osjeća kako mu se grlo od uzbuđenja steže, nosnice šire, kao da mu nedostaje zraka. Gleda u Sonjine duge noge u trapericama, kojima grabi sigurnim korakom niz sivu ulicu, sjeća se tople i glatke kože nogu, odsjaja u polumraku… preko ramena joj prebačena velika torba, crvena joj vjetrovka, kratka, dosiže iznad bokova, divno odudara od crne boje njene duge kose, koja raskošno vijori na zimskom vjetru. Lice joj se zažarilo od hladnoće, a pogled divlji i blistav, pogled koji ga je zaludio... i poslije kojeg više nije bio isti! Ne može biti isti.

Prvi ga je put Sonjin vatreni crni pogled okrznuo prije nešto više od godinu dana. Gospodin Crnković, poštovan i uspješan poslovni čovjek, stajao je u dugom redu, vijugavom poput zmije, u rukama nestrpljivo premećući papire koji su bili računi, a koje je morao platiti. Bio je neraspoložen zbog toga. Ispred njega je bilo još šestoro ljudi i postajao je nervozan zbog čekanja, ali tada primijeti vatreni pogled blagajnice, zapazi njen osmjeh i shvati, polaskan i uzbuđen, kako je upućen njemu. Misao, kako je mala sigurno upola mlađa od njega, prostruji njime i zabljesne ga željom, koje se više od tog trenutka nije mogao osloboditi.

Sa četrdeset i četiri godine, Crni je bio točno dvostruko stariji od Sonje, mlade i prekrasne blagajnice. Znao je da ni on sam ne izgleda loše: nije se opustio, nagomilao kile, trbušinu, iako mu je mali trbuh upravo počeo narušavati figuru i za koji se kleo da će ga što prije skinuti, riješiti ga se. Plavokos i plavih očiju, oštrih crta lica, Crni ( nailazio je neprekidno na zadirkivanja zbog tog nadimka i svog sasvim suprotnog izgleda ) je zračio odlučnošću i bio je svjestan, kako to privlači mnoge žene.

Gledao je u djevojku i kako se red pomicao, došao joj sasvim blizu i konačno je mogao pročitati njeno ime ispisano na žutoj metalnoj pločici. Upamtio ga je i dok je plaćao hrpu računa, prijazno se osmjehne djevojci.

- Hvala, Sonja! - zahvali joj prijatnim i dubokim glasom.

- Hvala vama, gospodine Crnkoviću - odgovorila je krasotica, a njen je osmjeh obasjao čitavu prostoriju.

Razmišljajući o njenim očima, o pozivu koji je osjetio u djevojačkom glasu, koji mu je dao do znanja kako ona zna tko je on i kako mu se divi, Crni odluči nešto poduzeti. Mora imati tu ljepotu, za koju osjeća da mu se nudi poput slasna jela na zlatnom pladnju. Mora uživati u toj ljepoti. Biti će to još jedan njegov potajni izvanbračni izlet, za koji njegova zakonita nikada neće doznati, baš kao što nikad nije doznala ni za ostale. A bilo ih je. Ne mnogo, ali bilo ih je. Sa svojom ženom već odavno nije nalazio zadovoljstvo u krevetu: uvijek je nečemu prigovarala, žalila se na djecu, koja su prestajala biti djeca...po njegovom je mišljenu poprilično zanovijetala. I trošila … kako je ta znala spiskati gomilu para na nepotrebne tričarije! Gdje je nestala ona skromna djevojka u koju se tako davno, zaljubio i sa kojom se nadao živjeti u skladu, da ne kaže sreći?

Mirnu, svoju suprugu, upoznao je još u srednjoj školi i bila mu prva ljubav. Zatrudnjela je i odlučili su se vjenčati: Crni je imao dvadeset i dvije, Mirna dvadeset i jednu godinu. Dobili su curicu, koja sad ima dvadeset i dvije, isto koliko i Sonja, poželjna blagajnica. Misao mu bljesne, ali je on otjera, odagna u beskonačnu daljinu. Pet godina kasnije dobili su blizance, kojima je sad sedamnaest, gimnazijalci su. Kad su godine prohujale? I gdje je nestalo uživanje? Samo radi, radi …

Trčeći po gradu i obavljajući svoje svakidašnje poslove, susrećući bezbroj ljudi, Crnog ošine pomisao na starenje, na njegov trbuh koji je počeo rasti, na to da mu je kći odrasla žena koja je otišla živjeti sa nekim zgubidanom kojeg on ne može očima vidjeti, sinovi mu razmaženi i rasipni, ugledali se na majku, koja neprestano posjećuje kozmetičke salone u bezuspješnom nastojanju zaustaviti vrijeme na svom tijelu. On se muči za njih, zarađuje mukotrpno, a oni traže sve više i više. Ni ne zna kad su posljednji put bili svi zajedno za stolom: koliko se sjeća, bilo je to za Božić. Inače svatko jede kad stigne, a često objeduju vani, umjesto u svojoj velelebnoj kući, bolje reći kućerini, jer trokatnica je i za njih ju je sagradio, na periferiji, a opet blizu centra: sa automobilom u centru je već za dvadeset minuta. Trčeći gradom i pomalo sažalijevajući samog sebe, Crni je sanjario o susretu sa Sonjom. Biti će njegova! Sve mu ostalo izmiče: žena, kći, sinovi! Kao i da nisu njegovi. Svi vode svoje živote o kojima on ne zna ništa. Još manje poznaje njihove misli, težnje. Poznaje samo njihovu potrebu za silnim količinama novca, koje neprestano izvlače iz njega. Samo im je zbog toga potreban: da im omogućuje život na kakvog su navikli. A navike su im, bogami, skupe i postaju sve skuplje. Sinovi mu već govore o automobilima, žele svaki svoj, a još je godina dana do njihovog osamnaestog rođendana. Što je on dobio od svog starog za osamnaesti rođendan?

Razmišljajući o svemu tome i pitajući se kad li mu je životni put skrenuo u porodično nezadovoljstvo, Crni je ušao u kafić i nagnut nad duplim "Black and White", svojim omiljenim viskijem, odlučio i sam zagrabiti punom šakom u slasti života: Sonja! Odjekivalo mu u grudima! Mlada i lijepa i zanosna Sonja, koja ga je onako gledala, kako ga već dugo ni jedna žena gledala nije. Sve bi učinio za ženu koja ga onako gleda! Probudila je nešto u njemu. Nije znao to imenovati, ali osjećaj mu je bio prijatan i uživao je više u njemu nego u viskiju. Sonja! Biti će njegova! Samo njegova! I zauvijek njegova!

- Ma ... što li izvodi? - iznenađeno promrmlja Crni. - Kuda li sad ide?

Mileći automobilom nekoliko metara iza djevojke, koja nije ništa slutila, iznenađeno opazi kako ona skreće u lokal, što nikad ranije nije činila. Uvijek bi ravno sa posla odlazila kući, Crni je to dobro znao: pratio ju je nekoliko puta, dok je još sve između njih bilo u redu. Tek toliko da se uvjeri kako joj je jedini. Da ga ne vara. Ovo je pokvaren svijet, svi nešto munđaju i domunđavaju se i opreza nikad dosta. A vjerovati ženi ... bolje o tome i ne govoriti! Zar njegova vlastita nije tome dokaz? Bez njegovog je znanja podigla sa računa veliku svotu eura i dala ih svojoj miljenici, kćerki, da bi ona i onaj njen zgubidan mogli otići na ljetovanje u Maroko! Kao da naše Jadransko more ne valja, nije dovoljno dobro za njih! Poludio je otkrivši to i napravio scenu. I što se dogodilo? Bio je optužen za škrtost! On koji ...

- Zaustavi - naredi, a Zmaj zakoči, povuče ručnu i sa podsmjehom ga pogleda, ali Crni ništa ne primjećuje. - Čekati ćemo je da izađe.

- Nisam ni sumnjao u to - promrmlja Zmaj.

- Što si rekao?

- Ništa.

- I ja mislim!

Ušutjeli su, sjede jedan pored drugog, ne razgovaraju, ne gledaju se, zabavljeni vlastitim mislima. Atmosfera nasilja legla je na njih.

Prišao joj je već sutradan: sačekao ju je po završetku radnog vremena i odvezao je na piće. Nije krzmala, odmah je prihvatila njegov poziv i istu su večer završili u krevetu u sobi motela. Luda i nezaboravna noć.

Poslije je bilo još mnogo noći, strastvene poput one prve, ali počelo se i nešto novo pojavljivati: Sonja je postajala nezadovoljna vezom i tražila je promjene.

Njemu nije bilo do promjena, uživao je u postojećem stanju. Žena i djeca i vrlo mlada ljubavnica, koja mu je uvijek na raspolaganju, kad god on to zaželi. Pa to nema ni sa svojom suprugom! Nalazio se u raju i nije ga se želio odreći. Obasipao je pažnjom Sonju, ali usprkos sve većim i češćim darovima, primjećivao je njeno rastuće nezadovoljstvo i to mu vrijeđalo taštinu. Što ona hoće? Mnoge bi bile sretne na njenom mjestu! Zar to ona ne zna? Zar joj ne pruža sve što je u njegovoj moći? Dovoljno je samo da poželi nešto, a on već skače.

Zatim, prije nekih mjesec dana, napuhani njegov šareni balon pun i prepun laži i samozavaravanja, rasprsnuo se poput mjehura sapunice. Život, lijep i poželjan, odjednom je prestao biti lijep i poželjan, pretvorivši se u tegobna iščekivanja, prepirke i ucjene.

- Neću više ovako - rekla je Sonja, istog trenutka kad su kročili u "njihovu" već uobičajenu motelsku sobu.

- Kako to? - pitao je i mislio da zna, ali nije znao i zaprepastio ga njen odgovor.

- Želim da se razvedeš i oženiš sa mnom - odlučno mu je odgovorila, gledajući ga čvrsto crnim i blistavim očima, u kojima nije bilo ni trunka uobičajene požude.

- Što ti je? - upitao je on iznenađeno: rastava mu nije bila ni na kraj pameti.

- Volim te, eto što je - rekla mu ljutito ga gledajući. - Možda tebi to nije ništa.... volim te i ne mogu više biti druga violina. Biraj: ili ona ili ja! Više ne možeš imati obje!

- Vrlo dobro znaš kako sa njom nemam ništa …

- To ti kažeš – presiječe ga ona. – I ne vjerujem ti. Sigurna sam da povremeno i nju povaljuješ! Ne mogu podnijeti tu misao! Volim te i želim te samo za sebe. Ako te ne mogu imati na taj način, ne želim te imati nikako. Radije ću biti sama, jedno vrijeme patiti, žaliti, ali ovo više ne mogu podnositi. Nisam drolja, pa da se moram sakrivati. Ne želim više ovako dalje. Na tebi je da povučeš potez!

Još su se natezali oko sat vremena, onda je on popustio, obećao zatražiti razvod i to već "iduće nedjelje, jer neću više čekati: suviše sam čekala". Nedjelja je došla i prošla i naravno, ni zucnuo nije ženi. Kako je mogao? Sa njom je čitav život, poznaje je u dušu, troje ih djece veže, a da ni ne govori o nekim poslovima koje je prebacio na nju, jer porez... Rastava? Ne dolazi u obzir! Lako je Sonji govoriti, nema nikog, sama je, a on...zašto žene tako kompliciraju život?

Na slijedećem sastanku, Sonja je prišla njegovom automobilu kao što je uvijek činila, blistavo dotjerana, sjajeći ljepotom, samim svojim načinom hoda budeći u njemu želju. Bilo je to magično: Sonja bi mu telefonirala, a on bi zadrhtao u slatkom uzbuđenju. Ali je ovaj put učinila nešto neuobičajeno: otvorila je vrata automobila, sagnula se i pogledala ga crnim očima. Odlučnim i upitnim. Nije ušla i sjela do njega. Prvi put.

- Što je? - upitao je on. - Nećeš ući?

- Jesi li joj rekao?

- Daj uđi, razgovarati...

Sonja se uspravila i ostavljajući vrata njegovog automobila otvorenim, udaljila se žurnim korakom dugih nogu i nestala u večernjoj vrevi. Osupnut, ne vjerujući kako mu se to događa, Crni je nekoliko minuta nemoćno i bijesno sjedio u kolima, psujući potiho sebi u bradu. Očekivao je strast, a dobio...što je dobio? Ništa nije dobio! Izgubio je! Proklete žene! Vlastita ga žena potkrada, kćerka bezobzirno živi sa drugim muškarcem njemu za inat, a Sonja, do sada umilna Sonja, pretvorila se u bijesnu tigricu. Sve samo nešto traže od njega, a što mu pružaju? Uvijek iznova neke nove svoje zahtjeve!

Od tog trenutka mu Sonja postala nedostižnom. Odgovorila je na njegov poziv mobitelom i hladno rekla:

- Ili ona ili ja! Rekla sam ti! Dođi kad pokreneš razvod, ne prije. I ne zovi. Promijeniti ću broj mobitela. A dođeš li u banku, znaš da imamo osiguranje. Zbogom.

- I ovo je sad rezultat svega toga! - promrmlja nesvjesno kroz zube, poluglasno.

- Što si rekao? - upita ga Zmaj.

- Ništa važnog - Crni se vrati u sadašnjost. - Možda je i bolje što je skrenula... gledaj, polako pada mrak. Odgovara nam to, manje ćemo pažnje izazvati.

Zmaj klimne. Fućka se njemu za pažnju koju će izazvati. On je samo vozač i zna da će dobro obaviti svoj dio posla: nestati će poput metka sa mjesta događaja. Izvadi još jednu cigaretu u neprekidnom nizu i zapali je.

Crni u mislima, koja su slatka i bolna istovremeno, odmotava film događaja, sve ono što je doživio sa Sonjom i uživa u samom sjećanju i zna, ako je već gubi, skupo će joj to naplatiti. Ne bi ga nikada smjela napustiti. Nikada! Biti će ovo njihovo oproštajno poslijepodne. Ne njihovo, ispravi odmah samog sebe i naceri se ružno. Biti će ovo njegovo oproštajno poslijepodne! Oproštajno poslijepodne koje će urezati u Sonjino sjećanje!

- Evo je! - tiho prosikta Crni. - Vozi!

Zmaj pokrene motor i više ne želeći nikakva iznenađenja, jurne i uz škripu zakoči pored uplašene i iznenađene djevojke. Istog trena, kad se automobil zaustavio, Crni, kao izbačen praćkom, sune iz njega, visok krupan, lica smrknutog poput oluje. U jednom se koraku stvori ispred Sonje, koja ga zapanjeno i sa nerazumijevanjem gleda. U očima joj zablista prepoznavanje, ali bilo je kasno. Snažan udarac u čeljust, koji joj je nemilosrdno uputio Crni, njen ljubavnik, čovjek kojeg je voljela i kojeg je željela, ali kojeg nije mogla i nije željela dijeliti sa drugom ženom, istog je časa onesvijesti i ona klone. Crni je dočeka, podigne njeno mlitavo i vitko tijelo, otvori stražnja vrata automobila, pa je ubaci na sjedište, a zatim se i sam uvuče za njom, zatvori vrata i blago udari dlanom rame Zmaja.

- Vozi! - naredi. - Vozi ko lud na ono mjesto!

Zmaj pritisne papučicu gasa, kola snažno zabruje, gotovo poskoče i čas kasnije kao da ih nikad nije bilo. Ako je netko i opazio što se dogodilo, nije reagirao. Još jedna obična prepirka ljubavnika na ulici.

Automobilske gume škripe asfaltom i njihov zvuk udara u uši Crnog, a u njemu bijes: raste, podiže se, buja, buja, sve jače i sve brže, lice mu postalo tamno crveno i Zmaj ga zabrinuto pogledava u retrovizoru. Hoće li ga strefiti srce? Odavno nije vidio toliko uzbuđenog čovjeka. Bijes je Crnog ispunio prostor automobila, gušio ih i upravo kad je o tome Zmaj nešto htio primijetiti, bijes je eksplodirao i ništa ga više nije moglo zaustaviti. Crni je podivljao. Počne udarati djevojku i udara nemilosrdno. Po licu, zubi zveče, po očima, koža puca…

- Kujo! - viče, a lice, ako je to uopće moguće, postalo mu još crvenije. - Kujo prokleta! Sve bi ti dao!

Šamara djevojku koja nemoćno leži i polako se vraća svijesti: crne joj oči raširene, u strahu gledaju podivljalo lice ljubavnika. Usne joj pucaju pod rukama koje su je nekad milovale.

- Smeće jedno! - viče Crni i raskopčava joj traperice: pljuska po licu, već pomalo naduvenom i crveno-plavom. - Nitko mene ne napušta! Nitko!

- Nemoj ... - cvili Sonji: boji se do ludila i glas joj jedva čujan.

Upravo zbog tog straha, Crni, koji ga i te kako osjeća, postaje sve više bijesan i pomama raste u njemu. Skida joj traperice, dok se ona nemoćno odupire, spušta prozor i baca traperice van, u vjetar, na cestu.

Promatrajući prizor u retrovizoru, Zmaj se osmjehne uživajući u nesvakidašnjem događaju: volio je sve što odiše neobičnim. Život zna biti tako dosadno običan.

Sonjine duge noge se grče, skupljaju, a Crni ih silom širi i psuje, govori i riga prostote nad prostotama. Slušajući te prostote, uplašena i nemoćna Sonja shvaća kako joj je život u opasnosti i smiruje se u bezumnom strahu, dok sve drhti u njoj. Crni joj grubim i odlučnim pokretom strgne minimalne gaćice, pa i njih baca kroz prozor, u vjetar. I tako redom.

Gola je i drhtava i uplašena i uplakana. Ali zvijer, koju je nekad voljela, tu pomahnitalu zvijer, više ništa ne može zaustaviti. Crni joj širi silom svoje sirove snage duge i lijepe noge i smješta se između njih i, dok Zmaj parkira na sporednom putu, sa strane prometnice, već su u šumi, Crni prodire nasilno, grubo, divljački, nemilosrdno se zabijajući, dok tijelo ispod njega mirno leži, ni malo se ne mičući, sasvim paralizirano strahom, koji je čitavu obuzeo. Umrtvio je, ubio joj želju za obranom.

Sasvim mirno, Zmaj izlazi iz automobila i udaljava se desetak koraka, pali cigaretu, puši okružen zelenilom, mirom, koji su oni narušili i gleda u automobil iz kojeg dopiru bespomoćni jecaji i koji se trese. Da ne zna što se događa u kolima, prizor bi mu bio smiješan.

Nakon nekoliko minuta, Crni se izvlači iz kola, zakopčava hlače i prilazi Zmaju, koji puši i mirno gleda ispred sebe i kao da govori: ovo se mene ne tiče, nemam ništa sa tim.

- Tvoja je - reče mu Crni. - Idi.

- Ne, hvala - odbije Zmaj.

- Što je? - bijesno upita Crni. - Nešto ti smeta?

- Ne - mirno odgovori Zmaj i gleda ga ravno u oči. - Imam dovoljno seksa. Nisam željan.

- Kako hoćeš - reče Crni.

A Sonja, izubijana, krvavih usana i dok joj krv u tankom mlazu curi niz čvrst i gladak trbuh, sa crnim masnicama ispod očiju, a jedno joj oko čitavo zatvoreno, obrva zjapi crvenom rupom iz koje se slijeva krv i sasvim gola, poluluda od straha koji i dalje raste u njoj, nekako se izvuče iz automobila, pa onako gola, obasjana večernjim zimskim suncem na zalasku, još tren pa će sasvim zaći iza brda, potrči livadom, bježi u sigurnost noći. Krv joj se slijeva u oči i ne vidi dobro, sudara se sa žbunjem, ulazi u šumu i plače i trči i želi pobjeći, želi umrijeti, a najviše od svega želi više nikada ne vidjeti Crnog, čovjeka kojeg je voljela i kojeg je željela samo za sebe. Jeca i plače i pita se je li ovo zaslužila? Pa voljela ga je! Silno voljela i željela samo za sebe. A sada ...?

- Bježi - opomene ga Zmaj.

- Nije me briga - reče Crni. - Idemo, vraćamo se.

Hodajući jedan pored drugog, prilaze automobilu, dok iz šume dopire lomljava granja i jecaji, bolni uzvici. Sjedaju u kola i odlaze, ni ne osvrnuvši se.

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.