Tri obična dana

Četvrtak

Trčeći posljednjih dvjesto metara koje su je dijelile od malog marketa, velikog ostakljenog pravokutnika, gdje je radila i zarađivala za život, Mia sa zebnjom u grudima začuje zvono sa obližnje crkve. Znala je da zvono zvoni u šest sati, još je noć, zimsko doba još uvijek vlada, ali je to najmanje brine.

Jutros je ustala već u četiri i četrdeset i pet, oči je jedva uspjela otvoriti. Već poduže slabo i kratko spavanje, pretvorilo se u kroničnu neispavanost i postalo njen dio kojeg bi se vrlo rado riješila. A sad još i Tomina prehlada, koja se pojavila ni od kuda. Jučer poslijepodne, bila je srijeda, kao i svaki dan pokupila ga iz vrtića i primijetila da mu nosić pomalo curi, ali nije izgledalo strašno i svom se snagom nadala kako se neće pogoršati.

Malo se igrala sa svojim jedincem, petogodišnjakom, dok mali nije iznenada klonuo i počeo drijemati. Izmjerila mu temperaturu i odahnula kad je ustanovila da je barem to kako treba. Umotala je dječaka što je bolje umjela u tople dekice, dala mu zaslađeno mlijeko i spremila na spavanje, a ona se, iako umorna i bolnih nogu, bacila na peglanje. To je bilo jedino vrijeme koje je mogla iskoristiti za kućanske poslove: kad mali spava i konačno ima malo vremena za sebe. Dok je peglala, pratila je serijski film na televiziji i povremeno se smiješila. Bijeg od grubosti stvarnog života.

Legla je već u deset i trideset, a kad je budilica zazvonila u četiri i četrdeset i pet, činilo joj se kako je upravo zaspala. Osjećaj kako su joj oči pune pijeska, nije je napuštao, dok je poluzatvorenih očiju prilazila sinovljevom krevetu, koji je bio pored njenog udaljen ni dva koraka.

Polako, pazeći da ga ne probudi, jer mali Tomo može uhvatiti još pola sata sna, Mia se onako raščupane crne kose, koja joj padala niz duguljasto lice u raskošnim slapovima, nagne nad njega i zaustavljajući dah, položi dlan na malo dječje čelo.

- Bože moj! - uzvikne, ali tiho. Čak je i u nesreći bila tiha, neprimjetna.

Mali je imao vrućicu, znala je to i nije imalo smisla zavaravati se. Sva očajna, Mia se ogleda u mraku sobe, baš kao da traži nečiju pomoć. Nitko joj nije mogao pomoći, znala je to. Tomislav, otac malog Tomice, napustio ih je odavno, ima tome već tri godine i brigu o djetetu sasvim prepustio njoj. Jednostavno je nestao. Pokušala mu je ući u trag, tužeći ga za alimentaciju, ali bilo joj sve uzaludno. Kao da je u zemlju propao, potpuno je nestao, nigdje nije bio evidentiran. Tako su joj bar rekli, a Mia nije imala razloga ne vjerovati im.

Dok je odlazila u minijaturnu kupaonicu, Mia se već pribrala. Život ju nije mazio i nije imala vremena žaliti samu sebe. Jedina dobra stvar koju je dobila od ljubavi prema Tomislavu, na koju je on bezdušno pljunuo, bio je ovaj mali stančić: mala kuhinjica, minijaturna kupaonica i spavaća soba u dobro očuvanoj petorokatnoj zgradi. Stan se nalazio visoko gore, iznad petog i posljednjeg kata, otet od sivog krova, pa je iz spavaće je sobe mogla gledati na more: čitavo se sidrište rasprostiralo pod njenim pogledom. Njen privatni pogled na svijet. Koji je jako voljela. Nigdje nije izlazila, osim u nedjeljnu šetnju sa sinom. Kad imate plaću od 1 700 kuna, nema para, a ni volje za izlascima. Bila je sretna kad bi uspjela izgurati mjesec, a da se ne zaduži.

Istuširala se, podvezala dugu i crnu kosu u raskošni konjski rep, blago našminkala, ovlaš istaknuvši lijepe crne oči, koje su blago promatrale svijet. Otiđe do krevetića sinčića i blago ga prodrma, nježno mu stisnuvši ramena.

- Idemo, zlato! - tepala mu. - Moramo se ustati.

Svakog bi joj jutra bilo muka zbog toga, ali morala je: bila je sretna što je dobila mjesto u vrtiću i nije si mogla priuštiti izgubiti ga. Zbog toga odluči odnijeti Tomicu u vrtić, a poslijepodne, kad završi sa poslom, odvesti sina kod liječnika. Izostati sa posla nije dolazilo u obzir: nije ni pomišljala na to. Suviše je dobro znala kakve bi je posljedice zadesile. Taj joj je strašan mač neprestano prijeteći visio nad glavom. Ostati bez posla. Pridružiti se ogromnoj vojsci nezaposlenih.

U mraku, posrćući sa sinom u naručju, dok je on kunjao u njenom naručju toplo zamotan u dekice i njenu beskrajnu ljubav, nekako je stigla do vrtića. Putem je odlučila što će reći, kako objasniti crveno lišce Tomice. Reći će istinu, najbolje je. I onako ne zna lagati.

- Bolestan je - reče iskreno mladoj djevojci sa naočalama na prćastom nosu, koja je i sama izgledala dječje. - Ne mogu drugačije postupiti. Gazda će mi dati otkaz, ako ostanem kući. Smisliti ću nešto za sutra, lijepo vas molim da ga danas primite i pričuvate.

Iva, mladolika žena, "teta" u vrtiću, ohrabrujuće joj se nasmiješi, primi Tomicu u svoj zagrljaj. Mali joj se pospano prepusti.

- Bez brige, čuvati ću ga - rekla je tiho. - Ali morate ga odvesti liječniku.

- Odmah poslije posla! - dobacila je Mia i već trčala prema autobusnoj stanici sa samo jedinom bolnom mišlju u glavi: ne smije zakasniti.

Kasnila je, doduše samo bijednu minutu, ali kasnila je. Gazda Ljubo, kako je zahtijevao da ga zovu, visok, krupan, jako debeo i crvenog lica, stajao je kao i svakog jutra na ulazu u market i gledao na sat.

- Stiže i lijena krava! - dočeka je on posprdno i značajno podižući ruku na kojoj se nalazi zlatni sat. - Ako ne želiš raditi, samo reci. Ima ih koji žele.

Dok su joj živci treperili zbog svakodnevne uvrede koja se ponavljala iz dana u dan, Mia projuri pored vlasnika i izgubi se između polica do male garderobe. Jedva susprežući suze, presvuče se, pogleda na brzinu u ogledalo i odjuri na svoje mjesto: posluživala je kupce kruhom, kolačima, suhomesnatim proizvodima i još ponekim sitnicama. A i uskakala je gdje god je bilo potrebno. Tamo gdje bi svemogući gazda Ljubo naredio. Ni u snu nije pomišljala odbiti neku naredbu.

- Smiri se - reče joj kolegica, koja se približava svom pedesetom rođendanu i već dvadeset i četiri godine radi ovaj posao. - Znaš i sama da je gad, smiri se.

- Kako ti, Zdenka, podnosiš sve ovo tolike godine?

- I sama se pitam - odgovori Zdenka, krupna, prosjeda, umornog i žalosnog lica: prije dvije godine umro joj suprug i još se uvijek nije oporavila od tog udarca.

- Sve se bojim - reče joj Mia - kako neću moći ovo izdržati. Pa taj me luđak svakodnevno vrijeđa!

- Ne vrijeđa samo tebe - umorno reče Zdenka: bilo je tek šest i nekoliko minuta i kupci još nisu nagrnuli. - Svih nas vrijeđa, svakodnevno. Znaš li da je najavio i nedjelju radnu?

- Što? - Mia razrogači crne oči. - Bože moj, sin mi je bolestan: radovala sam se što ću barem čitavu nedjelju provesti sa njim.

- Što ti je malome?

- Ne znam - slomljeno reče Mia. - Ima vrućicu, vodim ga poslijepodne liječniku. Ali zašto u nedjelju...?

- Kaže da moramo preslagati neke police, izvršiti djelomičan popis robe - obavijesti je Zdenka. - Pola će osoblja posluživati mušterije, a mi, koji smo trebali odmarati, razvrstavati ćemo robu. Izmislio je to, sve štima i ništa nije potrebno...

Prestane naglo govoriti: dvije se žene približile i obje su sada navukle osmjeh na lica, dok im oči ostale ozbiljne, umorne. Obrambene maske. Zaštita od vanjskog utjecaja.

Dan se polako i ubitačno sporo odmotava, poput ogromnog i zamršenog klupka. Misao Mie neprestano bježi bolesnom sinčiću. Poslužuj, reži kruh, zapakuj malo sira, odnesi ovo tamo, ono onamo, počisti ovo, počisti ono...Zašto se upravo sad morao razboljeti? Neprekidni monotoni i ubitačni tempo traje i melje sve pod sobom. Kako li mu je sada? Izreži malo salame. Boli li ga? Počisti ove mrvice. Nema predaha: kako dan odmiče sve više ljudi navaljuje u ovaj prije samo tri mjeseca otvoren market. Je li bolje jadnome mališi? Je li vrućica popustila? Žamor glasova i zveckanje blagajni ispunjava unutrašnjost marketa, a nad svim tim neumorno bdije gazda Ljubo. Njegovom pogledu ništa ne može izmaknuti, sve vidi, sve primijeti i svaki propust, svaku grešku, nemilosrdno kažnjava. I to tamo gdje najviše boli: oduzimanjem od ionako male plaće. Lagano se šeće prostranim marketom, ponosni vlasnik, gazda, i na propuste upozorava svoje robinje. Jer one to za njega jesu, odjednom Mia shvati kristalno jasno.

A one šute. Saginju glave i šute. I rade. Mia ne može vjerovati kako je bila sretna kad je konačno uspjela dobiti ovaj posao. Toliko je nade polagala u njega, a u što se sve pretvorilo? U mučenje, svakodnevno verbalno vrijeđanje gazda Ljube, izrabljivanje, jer radi mnogo i prekovremeno koje joj nikada nije plaćeno. Prije samo petnaest dana posjetila ih inspekcija i zapitkivala za radne uvjete, prekovremene...svakojaka su im pitanja postavljali, ali nisu previše insistirali na odgovorima. Netko je dan ranije dojavio gazda Ljubi dolazak inspekcije, pa je on osobno to isto poslijepodne posjetio svaku radnicu i podsjetio je kome ima zahvaliti što prima plaću. Ni jedna se radnica, sve odreda zaplašene njegovom posjetom i nedvosmislenim prijetnjama otkazom, ni jednom riječju nije požalila na nemoguće uvjete rada.

- Plaćaju vas za rad nedjeljom? - upitali su upravo Miu.

Još dok je otvarala usta, bila je uvjerena kako će izreći golu istinu, ali je i ona pognula glavu, promrmljala kako je zadovoljna i kako je sa plaćanjem sve u redu. Čitavo je to vrijeme u duhu vidjela ogromni trbuh gazda Ljube i tek je tada postala svjesna, kako je gazda Ljubo u njoj ubio duh slobode, samljevši ga u prah i onemogućivši joj pobunu. Pomalo je žalila samu sebe, a pomalo prezirala. Ali što je mogla reći? Kako bi poslije toga došla kući, svome Tomici ... nije smjela ni pomisliti na to.

Vrijeme prolazi, sporo, ali ipak prolazi nekako iz minute u minutu. Mia čitav dan razmišlja samo o jednom: kako reći gazdi Ljubi? Mora mu reći, to zna. Mora mu reći kako joj je sin bolestan, kako je sama, mora na bolovanje... Zašto me strah? Misli joj grozničavo jure. Pa ne može me ubiti! Zašto me toliko strah? Pa i on je roditelj, možda će… ali već unaprijed zna da zavarava samu sebe.

- Jesi li ti luda. što li? - razrogači oči na crvenom i od debljine zadriglom licu gazda Ljubo. - Kakvo bolovanje? Zar ne vidiš koliko posla imamo?

- Ali moj ...

- Ozdraviti će - odmahne on nemarno rukom. - Sve ste vi mlade mame iste. Odmah se uspaničite ni za što. Čim vam klinjo kihne, u panici ste!

- Ima vrućicu i ne mogu ga ostaviti samog - uporna je Mia.

- A ti onda ostani! - odreže gazda Ljubo nestrpljivo, okrene i već se počne udaljavati. - I ne moraš se više ni vraćati na posao.

Jedva suzdržavajući suze, dok joj usne crvene, izgrižene gotovo do krvi, lagano podrhtavaju, Mia sva slomljena gleda u njegova krupna leđa.

- Idemo - kaže joj Zdenka. - Mi smo gotove za danas. Bože, kad će mi konačno svanuti posljednji dan robije?

Petak

Jutros ne kasni. Dok se provlači pored gazdine ogromne trbušine, jer on po običaju stoji na ulazu i kontrolira vrijeme dolaska, ogromne trbušine prerano stečene, jer Ljubo nema još ni četrdeset, a koja za Miu predstavlja simbol sebičnosti, pohlepe, osjeća blago zadovoljstvo zbog te male i glupe pobjede. Već sutra će joj se nešto ispriječiti na putu i ponovo će zakasniti, a gazda Ljubo će i opet pogledati na svoj zlatni sat, statusni simbol bogatstva i moći i sve će ponovo biti po starom.

Dok se presvlači u radnu odjeću, Mia izmjenjuje po koju riječ sa djevojkama: suviše je rano za velike priče. Sve su djevojke preumorne za šale, ali ipak se ponekoj otkine smijeh sa usana i zaleprša prostorijom.

Jučer je poslijepodne, nakon završetka radnog vremena, odnijela pospanog Tomicu liječniku i sa zebnjom promatrala pregled, gotovo i ne dišući, čupkajući nervoznim prstima maramicu.

"Bože, daj da nije ništa opasnog", ponavljala je u sebi, iako nije bila pobožna u klasičnom smislu riječi. Život ju je tukao i varao sa svih strana i prestala je vjerovati u čuda. U svakom je trenutku očekivala nesreću, pa se nije iznenadila, kad joj liječnik reče dijagnozu.

- Mališa ima gripu - ozbiljno joj je rekao: zapazio je odmah njenu preveliku zabrinutost i smiješkom nastojao ublažiti dijagnozu. - Mora biti u toplome, mnogo tople tekućine, pazite ga, ne odvajajte se od njega.

Zaustila je da mu ispriča svoju nedaću, ali se ugrizla za jezik i prešutjela. Snaći će se. Kao i bezbroj puta do sada. Drhtavim je rukama uzela recepte: lijekove će odmah podignuti u obližnjoj ljekarni. Biti će sve dobro. Mora biti sve dobro, mora!

Stigavši kući, noseći bolesnog Tomicu i torbu prepunu namirnica, prvo nahrani mališu, koji je bezvoljno žvakao, crvena lica i grozničavih očiju. Zatim se spusti dva kata niže, kod susjede Jelice. Oni će joj pomoći: već su to jednom nesebično učinili u sličnoj prilici.

- Imam veliku molbu - odmah je rekla, istog trenutka kad je Jelica, visoka, plavokosa četrdesetogodišnjakinja otvorila vrata i upitno je pogledala: Mia nije često navraćala. - Dijete mi je bolesno, ne mogu izostati sa posla, pa sam pomislila...

Susjeda je Jelica u hipu shvatila o čemu je riječ i što se očekuje od nje, pa okrenuvši se, kreštavo se proderala prema stanu: - Ančice! Ovamo!

Ančica, osamnaestogodišnja gimnazijalka, pojavi se iz stana brišući ruke nekom krpom i upitno se zagleda u njih, poput svoje majke maloprije, na koju je jako ličila. Sva ustreptala, Mia joj iznese problem i sa olakšanjem shvati kako će njena molba biti uslišana. Školski su praznici, srećom, bili na svojoj polovini. Ančica je slobodna, nastave nema, a dok školski praznici ne završe, mali će Tomica sigurno ozdraviti. Tako će biti: ne može biti drugačije. Lahor je nade zapahne.

Žureći se na radno mjesto, sa olakšanjem pomisli kako je Tomica zbrinut, ne mora brinuti, Ančica je pouzdana. Dokazala joj je to.

- Mirna si jutros - reče joj Zdenka čisteći već čisti pult: gazda Ljubo nije trpio besposleno osoblje. - Kako je mali?

Htjela je odgovoriti, ali suzdrži se, jer gazda Ljubo užurbano se približavao i za čas se našao pored njih dvije, sa druge strane pulta.

- Dođi u deset u moj ured - naredi nabusito Mii, pa ne sačekavši odgovor, okrene se i otiđe.

- Što li želi? - poluglasno upita Mia, gledajući u njegova krupna leđa.

- Produžiti ugovor - utješno joj reče Zdenka. - Ovaj ti je bio na tri mjeseca, zar ne?

Mia nemoćno klimne, a podvezana u rep raskošna joj se crna kosa zatrese. To će biti. Sigurno. Drugo ne može biti. Još nikad nije pozvana u gazdin ured. To će biti. Biti će primljena u stalni radni odnos. Tri je mjeseca robovanja i strahovanja prošlo. Ugovorom će dobiti kakvu-takvu sigurnost. Ponekad je pomišljala kako neće moći izdržati, ali bi uvijek pronalazila još skrivene snage i izvlačila ih, poput čarobnjaka koji izvlači zečeve iz praznog šešira. Pa ona i jest čarobnjak: samo čarobnjak može preživjeti sa 1 700 kuna. Nasmiješi se umorno na tu misao. Smije se vlastitoj bijedi: ima nade za nju.

Kako se deset sati približava, Mia osjeća sve veću nervozu. Minutu prije deset zaustavi se pred uredom gazda Ljube i pokuša smiriti uzbibane grudi, šumno disanje. Pokuca i uđe.

- A, ti si - reče gazda Ljubo: sjedi za velikim mahagonijskim stolom i lista neke papire. - Uđi i sjedi.

Mia sjedne, pažljivo podvlačeći suknju ispod nogu: između ostalog, gazda je volio i zavirivati. Bar da ovu intimu sakrije od njegovog sveprisutnog pogleda. Pažljivo stisne noge i podvije ih ispod stolice, u stranu.

- Tri si mjeseca kod mene - reče on i pogleda na sat, kao da u sebi računa koliko će vremena izgubiti sa ovom glupačom. - Moraš potpisati novi ugovor. Evo ga ovdje: pročitaj i potpiši.

Mia prihvati ponuđene papire i počne ih pažljivo čitati. Došavši negdje do polovine ugovora, zagrcne se. Zatrese glavom u pokušaju razbistriti vid, ali vidjela je dobro ono što je napisano, jako dobro, shvati bolno. Nikakav privid to nije.

- Pa ovo je ponovo samo na tri mjeseca - promuca zbunjeno.

- A što si mislila?

- Očekivala sam ugovor za trajno vrijeme - reče ona i pogleda ga pravo u oči. - Obećali ste!

- Ništa ja nisam obećao! - Gazda Ljubo odmahne rukom širokim pokretom, odbacujući njen prigovor i sa ljutnjom na licu. - Odakle ti ta misao?

- Rekli ste, da su prva tri mjeseca u novom marketu probna - pokuša ga podsjetiti ona, iako je znala kako je njemu to savršeno dobro poznato. - Nakon ova tri mjeseca, sklapamo trajni ugovor, ugovor za stalni radni odnos. Sami ste nam to nekoliko puta rekli, kad smo se prebacivali u ovaj market iz stare trgovine. Zbog toga smo i radile po petnaest sati na dan. Dok nismo osposobile ovaj market za rad. Ubile smo se od posla, a sve zbog vašeg obećanja kako ćemo sklopiti stalni radni odnos. A sada ovako …?!

- Neću se natezati sa tobom, imam pametnija posla - reče gazda Ljubo ustajući, ne obrativši pažnju na njene riječi. - Ugovor ti je u ruci. Ili potpiši ili ...

Mia osjeti kako joj se čitav poznati svijet ruši. Ponovo pad u neizvjesnost? Do kad? Koliko još? Tri mjeseca? A kad prođu ova tri mjeseca, ponovo na tri mjeseca? Ako joj ne kaže kako mu njene usluge više nisu potrebne? Do kad ovako? Ima dvadeset i pet godina, u najboljim je godinama, morala bi i trebala uživati život, a poznaje samo neizvjesnost života. I njegovu gorčinu. Do kad? Ima li snage izdržati? Sjeti se bolesnog Tomice, pa pognute glave, da joj ovaj gad ne ugleda očaj i mržnju u očima, koja je plamtjela u njoj, potpiše ugovor, mirno ustane i ukočenih leđa napusti ured, čitavo to vrijeme osjećajući na leđima gazdin vrući i pobjednički pogled. Koji ju boli, boli, žari poput užarene željezne šipke, pritisnute na njenu golu kožu.

Nije to bio kraj ovog dana. Kola se zakotrljala niz brdo i ništa ih više nije moglo zaustaviti. Nešto iza podne gazda se dovuče do njih dvije: Mia je posluživala kupca, dok je Zdenka čistila već besprijekorno čisti pult.

- Vidim da nemaš posla - reče gazda Zdenki, a ona protrne. - Tamo su prazne boce mineralne vode, nekoliko sanduka. Odnesi ih u skladište da se ne spotičemo o njih.

Skladište se nalazi kat ispod, pod zemljom, do njega vode strme stepenice i nimalo nije lako njima hodati, pogotovo noseći sanduk praznih boca u rukama. Osvjetljenje je oskudno i varljivo i sve su radnice izbjegavale to mjesto, ako su ikako mogle to nekažnjeno učiniti.

- Ali - jaukne Zdenka - moja leđa!

- Što je? - upita on i zapilji se u nju. - Nećeš?

- Puknuti će mi leđa - reče ona jedva čujno. - Sutradan neću moći ustati iz kreveta.

- Ja ću umjesto nje - ponudi se Mia.

- Ti šuti! - otrese se gazda Ljubo.

- Nemoj - reče joj i Zdenka, pa krene prema gomili sanduka praznih boca, pogledavajući ih sa strahom.

Mia nastavi raditi poput automata, bez osjećaja, bez misli. Nije čak mislila ni na bolesnog sina. Jedno veliko ništa, praznina, smjestila se u nju i obujmila je ravnodušnim rukama. Uplaši se, kad se gazda ponovo odjednom stvori pored nje.

- Gdje je Zdenka? - upita je.

- Nosi ambalažu - automatski odgovori ona.

- Ne nosi - reče on. - Nestala je.

- Kako nestala? - zbunjeno upita Mia.

- Glupačo! - otrese se on svojim uobičajenim rječnikom. - To znači da je nema! Nigdje je nema, tražio sam je. Jedino nisam pogledao u ženskom toaletu. Idi i pogledaj.

Dok korača prema toaletu, na Miu odjednom legne strah, pritisne je i ona zaboravi na sve ostalo, osim na svoju prijateljicu Zdenku, a briga za nju, čitavu je obuzme. Što joj se dogodilo? Jer nešto joj se sigurno dogodilo. Nikada do sada nije Zdenka ovako bez riječi nestala.

Mia otvori vrata toaleta i ukoči se pred prizorom, koji je poput šake udari u grudi.

Zdenka je ležala na vlažnom podu, mokrom od njena vlastita urina, ležala ukočeno, samo joj se ruke i noge nekontrolirano trzale. Kosa joj prosijeda poispadala, ne, nije, počupana je, shvati Mia zapanjeno. Mia, grozeći se u duši ugleda u prijateljičinim šakama čitave busene prosijede kose. Pola joj lubanje bilo sasvim golo. Nešto strašno dogodilo se sa Zdenkom, shvati Mia i više se ne može suzdržati, pa vrišti, vrišti...

Noć je, tišina, Mia se polako smiruje, ali zna kako neće moći spavati. Zbog nekog razloga neprekidno joj u glavi odjekuju riječi Zdenke, izgovorene jučer poslijepodne. rekla je nešto kao: Bože, kad će mi konačno svanuti posljednji dan robije? I ta se rečenica uvukla u Miu i ne napušta je. Robija... sve one robijaju, shvati Mia i zaplače.

Hitna je pomoć ubrzo stigla i odnijeli su tijelo koje je prije samo kratkog trenutka bila Zdenka, a sad je hrpa drhtavog mesa. Mia je držala za ruku stariju ženu, koja joj usprkos razlici u godinama, postala iskrena prijateljica, hodala uz nju čitavo joj vrijeme stišćući mlitavu ruku, dok su je odnosili u ambulantna kola.

Nekako je dogurala do kraja radnog vremena, otišla kući i sa zebnjom saslušala izvještaj Ančice o ponašanju bolesnog Tomice.

- Plače - rekla joj Ančica u odgovor na njegovo pitanje. - Plače i ponavlja kako želi svoju mamu.

Mia pomisli kako sve dosadašnje pretrpljene boli prema ovoj boli nisu bile ništa. Velikom snagom volje savlada se, isprati djevojku zahvaljujući joj se toplo, vrati se, podigne sina i legne sa njim na krevet, držeći ga nježno stisnutog na svojim grudima.

Noć tiho korača prema jutru, prema suboti, prema novom radnom danu, a Mia ukočeno zuri u crnilo, u tamu. Bez sna. Sa očajem u grudima. Osluškuje disanje sina. I povremeno gleda na brojke sata, koje zelenilom svijetle u tami: tri sata i petnaest minuta.

Subota

Kako se podne približavalo, ovaj puta malo brže nego inače, jer subotom bi obično navalili kupci, pa se nekako činilo kao da vrijeme brže teče, Mia počne osjećati neki nemir, koji ju je nagonio na greške i bilo je samo pitanje vremena, kad će neku njenu grešku uočiti gazda Ljubo i nemilosrdno je kazniti svojim poganim rječnikom, kojim se sa uživanjem služio. Sva je ustreptala, jer znala je: toliko je umorna i zabrinuta i tužna, da će je samo jedna jedina gazdina riječ natjerati u gorki plač.

Iza nje je ostala veoma teška noć, gotovo neprospavana. Zaspala je tek negdje blizu četiri sata, a već prije pet stajala je pod tušem, drhtureći i nastojeći se razbuditi. Mislima je bila uz Tomicu, jer kad je ustala prvo je prišla njegovom malom krevetu i prislonila mu dlan na čelo: gorjelo je. Bila je zabrinuta zbog toga i odlučila upozoriti Ančicu na to, kad djevojka bude stigla. Mora joj kupiti neki poklončić, djevojka je to zbilja zaslužila.

Ančica je stigla je upravo kad je Mia dovršila oblačenje, našminkavši se više nego obično, nastojeći na taj način prikriti bljedilo lica i tamne, prijeteće podočnjake, koji su pričali svoju bolnu priču svakome tko bi se zagledao u njihovo duboko plavetnilo.

- Gori - šapne Ančici, kad je ova ušla sva pospana, obučena u crvenu trenirku i ozbiljna izraza lica. - Molim te, mjeri mu temperaturu svaka dva sata i ako mu se poveća, zovi me.

- Hoću, bez brige. Dobro ću se brinuti o njemu.

- Znam da hoćeš - zahvalno prošapta Mia, poljubi sina koji je grozničavo spavao i napusti topli stan, da bi se uhvatila u koštac sa još jednim paklenim danom.

I evo, dogodilo se. Ono što je slutila čitavo jutro, postalo je stvarnost. U trenutku kad je podizala veliku staklenku kiselih krastavaca, jer danas je bila poslana preuređivati police, odjednom osjeti kako joj u džepu vibrira mobitel. Znala je kako su privatni razgovori mobitelom zabranjeni, ali …mora tako postupiti, ne može birati. Gazda joj naredio odmah rano jutros: dovesti u red police! Nije se libio napomenuti, kako zbog jučerašnjeg žalosnog iskustva u ženskom toaletu, nije sposobna normalno komunicirati sa kupcima. Žalosno iskustvo u ženskom toaletu, mislila je Mia potišteno. Tako on zove slom živaca jadne Zdenke. Žalosno iskustvo … Mobitel je i dalje uporno vibrirao. Naslutivši što taj poziv znači, ruka joj zadrhti, teška staklenka klizne polako, baš kao na usporenom filmu između onemoćalih joj ruku, podignutih visoko u zrak i praćena bespomoćnim pogledom Mie, sa treskom jačine male bombe razbije se na podu. Mali se krastavci posvuda razmile, podsjetivši Miu na miševe, kojih se užasavala.

Ukočena, sa mislima uz sina, uz svog voljenog jedinca, malog Tomicu koji gori u vrućici, Mia posegne u džep i izvadi mobitel. Poziv je od Ančice, kao što je i naslutila, očekivala čitavo jutro.

- Reci, Ančice - tiho reče u aparat.

Slušajući drhtav i uplašen glas Ančice, koji je izvještavao o zdravstvenom stanju, bolje reći pogoršanju, njenog Tomice, Mia ugleda gazdu Ljubu: jurio je svojom ogromnom tjelesinom između polica pravo prema njoj, poput nezaustavljivog razjarenog nosoroga.

- Šeprtljo glupa! - siktavo joj šapne unoseći joj se u lice, ne želeći da kupci čuju. - Platiti ćeš ovo! I još melješ na mobitel, umjesto da počistiš ovaj svinjac!

- Moram kući - reče Mia, koja nije ni čula njegove riječi: u glavi joj odjekivale neke druge riječi.

- Nigdje ti ne ideš, kravo nespretna! - zareži on i dalje tiho nagnuvši se krupnom tjelesinom nad njom. - Prvo počisti ...

- Moram ići - prekine ga Mia prvi put od kako ga poznaje. - Sin mi je teško bolestan.

Zapanjen tolikom drskošću, gazda Ljubo za trenutak ostane bez riječi, a Mia to iskoristi.

- Zbilja moram ići - molećivo reče gledajući u pod. - Javljaju mi kako mu je vrućica skočila do neba. Moram sa njim u bolnicu. Hitno!

- Nigdje ti ne ideš! - odvrati ukočeno i bijesno gazda. - Rekao sam ti da počistiš ovo!

Stajao je onako ogroman nad njom, rukom pokazujući na nered oko svojih nogu, ali se Mia sada, kad je bio u pitanju njen Tomica, ni malo nije bojala.

- Svejedno idem! - reče prkosno i pogleda ga pravo u oči, crne ljutite. - Moram ići!

- Ako odeš, više se ne vraćaj! - odreže gazda. - Gotova si ovdje za sva vremena.

Mia slegne ramenima: ako mora birati između života svog sina i posla, nema za nju kolebanja. Okrene leđa gazdi i čvrstim i brzim koracima odjuri u malu garderobu, dok je gazda bijesno buljio za njom, sa mukom gutajući neizgovorene psovke i uvrede, a ostale namještenice, pored kojih je prolazila, ispraćale je sa osmjesima podrške. I zavisti.

Presvlačeći se u garderobi, brzo i sa strepnjom, shvati kako će se sutra moći naspavati, ispavati do mile volje, odmoriti, jer sve je odmor, pa čak i njegovanje bolesnog sina, kad se usporedi sa ovim robijanjem ovdje. I usprkos teškoj i nezavidnoj situaciji, u kojoj se tako iznenada našla, lagani joj smiješak preleti licem, obasja ga, uljepša.

Već poduže čeka u bolničkom hodniku i nemirno šeće njime, povremeno bacajući poglede kroz velike prozore: oblaci su konačno počeli nestajati, sunce se probijalo između njih nakon nekoliko dana. Gledajući u bolnički park, Mia se zapita zašto je sve u njenom životu tužno, teško, bolno. Čime je to zavrijedila? Ništa lošeg u svom mladom životu nije učinila, samo se bori za svoje mjesto pod suncem. Ali njeno joj sunce nekako uvijek izmiče i grije drugog. Je li krivica u njoj? Postoji li uopće krivica?

Mia sjedne na dugačku klupu i zakopa lice u ruke, dok joj je duga i crna kosa slobodno padala: slika očaja. Zašto? Pitanje odjekuje u njoj. Sve je podredila sinu, radu, poslu od koga tako malo ima, a sad više ni to malo. Nigdje ne izlazi, nema nikog, čak ni ljubavnika sa kojim bi podijelila svoju tugu. Ima samo Tomicu i ako mu i njega grubost života otme... Sa dvadeset i pet godina života, kao da je došla na kraj puta.

Ugledavši liječnika, koji je primio njenog Tomicu, kako joj se približava dugačkim hodnikom, Mia ustane, uspravi se, odlučno podigne glavu, a crne joj oči zasjaje plamenom odlučnosti: ma kakva da je vijest, koju će joj za koji trenutak liječnik priopćiti, neće je slomiti, baciti na koljena! Nikada više se, ni sudbini ni čovjeku neće klanjati, pogotovo se neće bojati, ničega i nikoga. Samo da njen Tomica …

Stoji onako krhka, umorna, sa podočnjacima, odlučna ustrajati u svom dostojanstvu čovjeka i čeka ...

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.