četvrtak, 28. lipnja 2007.

Ucjena



Ne volim nikakve pritiske, ne podnosim ih, takva mi je priroda i tu zbilja ništa ne mogu. Uvijek sam živio slobodno, radeći ono što me bilo volja i kad me bilo volja i moram priznati, ponosim se time. Kad bolje razmislim, to je i jedino sa čime se ponosim! Bogamu, kad bude došao moj trenutak, kad budem umirao, moći ću, čas prije nego li prijeđem na onu stranu ponosno reći, ili bar pomisliti: Vrijedilo je! Svaki sam dan svog ludog života proveo kako sam ja htio! A koliko njih, od svih ovih jadnika koji iz dana u dan jure na posao, otplaćuju dugove, životare od danas do sutra, uvijek u strahu, uvijek u neizvjesnost, uvijek u grču, neprestano u odricanju i da ne nabrajam dalje, to može reći?

- Mislim da je došlo vrijeme odluke - rekla mi Nadia prije pola sata. - Dosta mi je! Ne mogu više ovako!

- Kako to baš sada, tako iznenada? - pokušavao sam dobiti na vremenu.

- Nije to od sada! - već vrišti iznervirano Nadia: ustala je nervozno od stola za kojim smo sjedili i pili kavu. - Tebi je uvijek iznenada! Izvlačiš se! Je li to tako teško razumjeti? Godine prolaze, znaš. Ne postajem mlađa. Želim se udati imati dom, a ne ovako! Pored mene si tri do četiri mjeseca, a ostalo vrijeme na moru. Kakav je to zajednički život? I je li to uopće zajednički život?

- Znala si da plovim kad smo se upoznali! - optužim je, ali istinito. - Koliko se sjećam, onda ti nije smetalo! Nisi filozofirala o kvaliteti života. Hajde, priznaj, pa nije nam loše! Istina, razdvojeni smo, ali kad se vratim sa plovidbe, što radimo? Uživamo! Putujemo, uživamo, svaki nam je dan uzbudljiv, prepun! Mnogi nam zavide i ti to znaš!

- To nije život! - iznervirano odgovara ona. - U pravu si, zabavljamo se! Ali zabavljamo se samo zbog toga što se ti ne možeš nikako odlučiti na ozbiljan pristup životu. Ne želiš brak! Bojiš se braka...

- Ne bojim se ja ničega! - bijesno sam je pokušao prekinuti, ali Nadia se zahuktala: poludjeli stroj bez kočnica koji juri niz brdo, nošen inercijom i sve drobi što mu se nađe na putu.

- Bojiš se braka! - bijesno nastavlja ona: zelene joj oči posute crnim točkicama divlje sjaje i usprkos svađi, uživanje ju je gledati. - Trideset ti je godina, ali si i dalje klinac u duši! Bojiš se obaveza, bojiš se zajedničkih odluka, zajedničkog života! Kukavica si!

Uvrijeđeno sam ustao: što je previše, previše je! Pa ako je i od ljepotice Nadie.

- Odjebi! - Grubost je namjerna: želim je pošto poto zaustaviti u mahnitanju. - Što ti znaš o kukavičluku ili hrabrosti? Jesi li kad gledala smrti u oči? Jesi li kad gledala ogromne sive i podivljale valove i pitala se: hoćemo li uspjeti? Koliko još? Ne govori mi o hrabrosti! Vodiš svoj mali malograđanski život i strepiš nad njim. Misliš da je čitav svijet tvoj frizerski salon! Izvan njega si izgubljena! Ti si...

- Šuti! Dosta! - viknula je, zelene su oči bljesnule. - Smirimo se, oboje. Daj, sjedni. I ja ću sjesti. Sjedni.

Sjeli smo oboje, ali je zrak između nas bio nabijen emocijama, odvajao nas poput zida. Kineski zid . Veliko nerazumijevanje. Zgrabio sam bocu burbona, napunio čašu i istresao je. Nije pomagalo. Bijes je i dalje ključao u meni. Šutio sam i čekao.

- Jesi li se smirio? - upitala me tiho. - Ne ljuti se, molim te, ali moramo ovo raščistiti. Zajedno smo već preko pet godina. Ponavljam, ne ljuti se, ali moraš odlučiti. Ja više ovako ne mogu. I što je važnije, ne želim više! Previše ova neizvjesnost traje. Znaš da te volim, ali nisam sigurna da i ti voliš mene. Neuhvatljiv si mi, da tako kažem. Pogled ti je uprt u nešto što ja ne mogu vidjeti i to me plaši. Predlažem da lijepo mirno ustaneš, otiđeš kući i nekoliko dana me ne posjećuješ, da se ne viđamo, da oboje dobro razmislimo o svemu. Za to vrijeme odluči, razmisli dobro i odluči se. Dogovoreno?

Ustao sam i mirno se zagledao u njeno lijepo lice, uokvireno crnom kosom, podšišanom tako da joj pada točno do ramena i na posebno lijep i meni drag način, kao da joj čini okvir licu: slika ljepotice.

- Prije nego što odem - rekao sam umoran od svih tih suviše strasnih riječi - da raščistimo nešto. Što ti, u stvari tražiš od mene? Koliko sam shvatio, želiš da napustim plovidbu, oženim te i smirim se radeći na kopnu.

- Upravo tako!

To je bilo prije pola sata. Sjedim za šankom, dugačkim i sjajnim, na visokoj barskoj stolici: ispred mene dupli rum, velika čaša vode u kojoj plivaju kocke leda. Prilično glasna glazba dopire iz dva zvučnika, ali mi ne smeta, umiruje me, na taj način ne čujem bijes u svojim žilama. Rum mi prija: moje omiljeno piće. Kad sam bijesan, pijem ga lagano, u malim dozama, uživajući u njegovoj oštrini, snazi. Klizeći niz jezik nekako me smiruje: ni jedno drugo piće to ne postiže. Samo rum. Ono nije samo piće: rum je i prijatelj.

I to je još jedan kamen spoticanja između Nadie i mene! Piće. Moji povremeni izleti u muško društvo, noćni provodi uz čašu, uz mnogo čaša, iskreno govoreći. Još nisam upoznao ženu kojoj to ne smeta, pa se nisam iznenadio kad je Nadia prvi put negodujući zagunđala nešto o mom opijanju. Tako živim od svoje šesnaeste, ne poznajem drugačiji način života. Zar je to toliko teško razumjeti? Na kraju, krajeva, kad pijem nisam sa njom: nikad ne pijem kad sam sa njom. Zašto se onda buni? Pa ne očekuje valjda od mene da svaku večer provodim sa njom uz onu glupu kutiju od TV-a? Potrebno mi je povremeno divlje ispuhavanje u muškom društvu. Na brodu se mjesecima odričem konzumiranja pića: izuzetak čini jedino po koje pivo. Jedina mi je zabava čitanje, jer kartanje ne volim i poslije večere uvijek se povlačim u kabinu i čitam, čitam sve, od krimića do klasika. Uživam se ispružiti na krevetu sa knjigom u ruci, nešto voća pored sebe, a strojarnica bruji, brod blago podrhtava, siječemo more, putujemo uvijek u novo, u nepoznato, u privlačno...Ni jedna žena ne može taj osjećaj shvatiti. Brdo sam knjiga pročitao na taj način, dok su drugi kartali i vodili besmislene prepirke u salonu. To je bio moj faks: knjige i mnogo vremena provedeno u društvu knjiga. Upijao sam ih, gutao, pamtio, vodio bilješke, oduševljavao se svjetovima koji su mi se otkrivali. Nadia misli da na brodu samo iščekujem luku, a kad uđemo u luku, da istog časa jurim u potragu za provodom, ženama. Ima i toga, ali nije to glavno, nekako je sporedno, obično ispuhavanje. Kad mislim na plovidbu, nekako se ne sjećam nevremena, nespavanja, naprotiv, uvijek se vidim naslonjena na ogradu broda, "bandu broda", kako kažemo, cigareta mi u ruci, more je mirno, gotovo stakleno, sunce zalazi, nebo počinje crniti, motori bruje...u tim sam trenucima živ i ništa i nitko drugi u meni ne potiče taj osjećaj.

Volim život pomorca. Ne poznajem drugi, nemam ni želju upoznati ga. Ovakav mi život savršeno odgovara. Nekoliko mjeseci si na moru, nije lako, ali nije ni previše teško, nama koji smo sami. Ja ne mislim o tome, kad se brod valja ispod mojih nogu, valja li i moja žena ovako ispod nekog. I ne želim misliti o takvim stvarima. Oženiti se, stvoriti obitelj i otići na more, za mene jedino znači traženje neprilika. A one sigurno dođu, možete se okladiti u to! Prije ili kasnije. Obično prije! Bogamu, jednom sam na brodu doživio da mi se nudi žena prvog strojara: dok se on u pet ujutro nalazio u strojarnici, ona se ušuljala u moju kabinu, samo u kratkoj spavaćici: bilo je ljeto i još k tome nalazili se na Indijskom oceanu, vrućina, vrućina. Istog sam se časa probudio i istog časa shvatio što se događa. Naravno da sam je želio: bila je dobar komad čvrstog mesa! Nisam dotakao ženu već tri mjeseca i uzbudio sam se, ali nisam prijatelju zabio nož u leđa. Rekao sam joj jasno i grubo da odjebe i više se ne pojavljuje u mojoj kabini nikada. Izjurila je van, ostavljajući iza sebe svoj bijes koji mi nije dozvoljavao zaspati, pa sam budan ležao u vrućoj noći i mislio na Nadiu: nudi li se ona nekome? Ljeto je, sokovi bujaju: čini li ona to? Vjerojatno, mislio sam. Koja čeka? Malo koja.

Na pamet mi pada moj prijatelj sa broda Marsel i njegovo iskustvo sa brakom. Godinama je plovio, slao svaku kintu kući, da bi nakon desetogodišnjeg braka doživio ovo: vrativši se sa plovidbe, kuja od žene mu je ispred vratiju kuće, koju je Marsel svojim novcem sagradio, bacila jednu jedinu torbu njegove odjeće i to mu je sve bilo od njegovog braka, što je ponio sa sobom iz propasti zvanoj brak i vratio se u majčin stan. Znam da se to ne događa svakom, ali...Nepouzdanost i nestalnost, prave su ženske odlike: čuo sam to za vrijeme objeda u salonu od starih morskih vukova i slušao njihova proklinjanja đavolske ljepote žena, zbog kojih su izgubili duševni mir.

Prvi sam put legao sa ženom u šesnaestoj godini: mornari mi platili kurvu, priredivši čitav spektakl oko tog događaja. Bili smo u Tangeru, Maroko, bilo je to moje prvo putovanje, bio sam mlad, zelen, radoznao, gladan svega, svaki mi je doživljaj bi neprocjenjivo iskustvo i uživao sam u njemu svim porama svog pohlepnog života. Bar se zvao "Miramar", da i toga se sjećam, i dobro sam se izvaljao sa mladom Arapkinjom vatrenog pogleda i snažnih poljubaca, kojima kao da mi je željela iščupati jezik. U vrućoj proljetnoj noći iz dječačkog sam doba prešao u muškarački. Nije mi to ništa bilo neobično: mislio sam da tako mora biti. Nemamo vremena tražiti ženu, udvarati joj: znači, moramo joj platiti i gotova stvar. Ali nisam zbog toga, poput mnogih drugih, naučio prezirati kurve: uvijek sam se prema njima odnosio prijateljski i uvijek bi na kraju ostavljao neku malu napojnicu: platiti moraš unaprijed. One su bile žene za uživanje i volio sam ih zbog toga. Sjećam se, jednom smo u Turskoj, bili vezani u izmirskoj luci i da bi se dočepali žena, morali smo taksijem prevaliti oko četrdeset kilometara u jednom pravcu: znači, ukupno osamdeset. Ali je našoj klapi sve to bila zajebancija i pjevali smo u taksiju dok smo putovali prema ljepoticama noći i još glasnije kad smo se vraćali od njih: sad bez napetosti u preponama i obilno naliveni viskijem.

Sjećam se i šoka kojeg sam doživio u Genovi, kad me jedna zbilja prekrasna i dugonoga plavuša pokupila u baru i odvela u svoju sobu. Kad sam se skinuo sa nje, počeo sam se ogledavati po oskudno namještenoj sobi i zaprepastio se ugledavši knjige na jedinoj polici, a među knjigama mi u oči poput svjetlosne reklame privukla pogled knjiga Sartre-a, čije sam "Ubijene duše" upravo čitao. Pogledao sam kurvu, koja je odjednom prestala biti kurva, pogledao sam je sa poštovanjem: primijetila je moj pogled, moje iznenađenje. Čini mi se da je shvatila, jer osmjeh joj zatitrao na lijepom licu, a ja osjetio poriv kojem se nisam mogao oduprijeti: prišao sam joj i blago je zagrlio i rukom pokazao na knjige. Klimnula je, čarobno mi se nasmiješila: zlatni se most razumijevanja stvorio između nas i više nismo bili kurva i njena mušterija, već dvoje radoznalih ljudi, koji putuju vremenom tražeći odgovore i koji su se za trenutak sreli, spojili, razumjeli. I tko mi može, poslije ovakvog iskustva, reći da su kurve odvratne i da ništa lijepog ne možeš doživjeti sa njima?

Pijući sad već treći rum za redom i neprekidno pušeći cigaretu za cigaretom, udubljen u sjećanja, ispitujući vlastiti život, pitao sam se: vrijedi li se svega ovog odreći, a što mi toliko znači, napustiti taj život i voditi Nadiin? Jer moj svakako ne bi bio, zar ne? Moj je život, plovidba, luke, ljepotice noći u njima, avantura, dinamika! Nikako ne statika! Kao što mi Nadia nudi. Mogu li uopće izdržati život bez promjena, bez uzbuđenja, ustajati svako jutro u određeni sat, raditi neki nezanimljiv posao, ne zato što ga volim, nego zbog pukog preživljavanja, dočekivati Nadiu iz večeri u večer na povratku iz njenog salona, govoriti sa njom o beznačajnim sitnicama, koje mi sigurno ništa ne bi značile...mogu li sve to? Ili ću puknuti i zgrabiti bocu, razbiti sve oko sebe, sputan u stanu, sputan na poslu, vjerojatno sputan u braku, napraviti rusvaj, uništiti sebe, a i druge?

Istresem i ovaj rum u sebe, uopće nisu djelovali na mene, pa se okrenem mladoj šankerici, rukom pokažem na telefon i upitam:

- Mogu li se poslužiti telefonom?

- Svakako - odgovori ona, dohvati aparat i donese ga do mene. - Želite li još jedan rum?

- Svakako - kažem sad ja i oboje se smijemo igri riječima, uživamo u zajedničkom smijehu koji na trenutak spaja dvoje stranaca.

Dok mlada i lijepa, što sa uživanjem primjećujem, konobarica sipa rum u čašu koja blješti u njenim rukama, okrećem Nadiin broj da joj kažem svoju odluku i prekinem neizvjesnost.

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: