Prilika

Zgrada je bila potpuno ista, kao i ostale tri u istoj ulici: sivo bijela peterokatnica u kojoj je bilo dvadeset i dva stana i ni po čemu se nije razlikovala od ostale tri. Za nju su, zgradu koja se nalazila na kraju ulice i čije je lice umivano kišama gledalo na mali park koji se zeleno prostirao ispred njenog pročelja, govorili kako je pomalo ukleta. Ni jedna se djevojka iz nje nije udala već dugi niz godina.

- Draga moja - reče gospođa Kralj, kad je, kao i svakog jutra srela svoju susjedu gospođu Pik - vidite li što se događa u našoj zgradi? Ili bolje rečeno, što se ne događa.

Gospođa Pik, dama koja je upravo zagazila u šestu deceniju svog života, nagne se prema svojoj susjedi i vršnjakinji, dok su joj crne oči divlje zasjale iza smeđih naočala, koje je nosila zbog izrazite kratkovidnosti.

- Draga moja - uzvrati joj potiho i ogledajući se oko sebe, poput tajnog agenta na konspirativnom zadatku - moram priznati da nisam sigurna kako znam o čemu govorite.

- Pa to je bar jasno! - reče gospođa Kralj i isprsi svoje impozantne grudi. - Jedino su u našoj zgradi neudate tri djevojke, koje, bogme, draga moja, za koju godinicu i neće više biti djevojke.

- Oh! - uzvikne gospođa Pik sva sretna, jer ona je imala muža, koji je već nekoliko godina bio mrtav, pa na svu sreću, ne spada u ovu kategoriju. - Mislite li, draga moja, da će naše cure ostati ...

- Ostati će i dalje naše - završi gospođa Kralj i zlobno se osmjehne. - Ima ih tri, pa to valjda znate?

Malo je zastala i pričekala da njena najbolja prijateljica i susjeda, gospođa Pik klimne sijedom glavom. Za razliku od svoje prijateljice, gospođa Pik nije mnogo pažnje obraćala svojoj okolini, ali je čvrsto odlučila to promijeniti: od sada će pažljivije pratiti događaje oko sebe.

- Sve su tri blizu tridesetoj - sa dozom pobjedonosne zlobe, jer gospođa Kralj nije imala kćeri, samo sina, koji je odavno otišao od nje, reče ona i dohvati susjedu za ruku. - Pogledajte ih pažljivije: na njima se vidi kako ih panika hvata. Ostati će same, bez muževa. Usidjelice!

Imajući na umu oštroumna zapažanja i mudre zaključke gospođe Kralj, gospođa je Pik idućeg petka zauzela busiju: nalaktila se na ogradu balkona na prvom katu, gdje je stanovala i pažljivo kratkovidnim očima šarala ulicom, nastojeći da joj ništa ne promakne.

Prvu je zapazila Vesnu, visoku, mršavu i jako pocrnjelu od umjetnog sunčanja, zrelu tridesetogodišnjakinju, koja je bila najstarija samica u zgradi i koja je živjela sa roditeljima. Gospođi Pik odjednom sine, kako odavno nije vidjela, tu mršavicu, sa nekim muškarcem. Obučena poput muškarca, hlače, crna kožna vindjakna, oko vrata zelena marama, Vesna je izjurila na ulicu i pojurila negdje prema centru grada, koji je širio ruke i primao u obećavajući zagrljaj more takvih djevojaka, koje su, pomisli zlobno gospođa Pik, polako prestajale biti djevojke.

Druga je izlepršala iz gnijezda Vanda: tamnog tena poput Vesne i samo godinu mlađa, bila je suprotnost nje. Sitnog rasta, bucmasta, uvijek nasmijana, plavih očiju i smeđe kose, imala je udvarača i udvarača, ali se ni jedan nije previše zadržavao. Mora se priznati kako je Vanda previše voljela život i uživanje i sa povjerenjem se bacala u njegov vrtlog, plešući i smijući se kroz život i uživanje. Ali bi neizbježno došlo vrijeme kad nije više imala sa kime plesati: partneri bi je uvijek ostavljali nakon obično tri mjeseca poznanstva. Ono što im nekada izgledalo kao privlačna lepršavost, pokazalo bi se kao glupa lakoumnost i to ih odbijalo.

Slijedeća je otišla u prohladnu večer, praćena pogledom gospođe Pik, Vera, najmlađa među njima, upravo je prošlog mjeseca napunila dvadeset i sedam, a već je pet godina uživala u zagrljaju svog šefa i poslodavca i upravo je bila u fazi kad je tražila u sebi skrivene snage da joj pomognu prekinuti tu nemoguću i neodrživu situaciju. Željela je muža, brak, djecu, a sad je već i više nego dobro znala, kako to sa svojim dragim šefom neće nikada dobiti.

Gospođa je Pik još malo stajala nagnuta na balkonu i upravo kad je osjetila prvi val hladnoće na licu i htjela ući u stan, ispred zgrade se zaustavi kamion. Iz njega poletno iskoči nekolicina muškaraca i uz glasne povike i gužvu i živo gestikulirajući rukama, počnu istovarivati prvo stolice, stol, pa zatim i teže kućne potrepštine, a sa svom tom je gužvom suvereno upravljao mladi bog: visok, oko trideset i pet godina, plavokos, plavih očiju i plave, pomalo valovite poduže kose. Njegove su zapovijedi odjekivale, a kad je posegao rukom u džep i izvukao snop ključeva, gospođa Pik shvati kako je to novi stanar, koji je prije nekoliko dana kupio stan na posljednjem, petom katu zgrade u kojoj je živjela.

Radoznalo je gledala useljenje, a samo nekoliko minuta nakon što je sva ta zavrzlama ispred zgrade otpočela, na balkonima se načičkali stanari i radoznalo pratili iznenadni događaj. Mladi su muškarci napinjali snažne mišiće, noseći namještaj modernog dizajna, kako je zapazila gospođa Pik, koja je sa uživanjem sve to gledala i koja se naljutila začuvši zvono na ulaznim vratima. Tko li to može biti? Baš nikoga ne očekuje.

Mrmljajući sebi u bradu, nevoljko napusti svoju dragu osmatračnicu, već žaleći za propuštenim prizorima, prođe dnevnom sobom i otvori vrata.

- Draga moja - reče joj gospođa Kralj - ne ljutite se, ali morala sam doći. Vidite li ovo što se događa?

- Vidjela sam prva - ponosno primijeti gospođa Pik.

- A znate li što to znači?

- Sigurna sam - ne odoli gospođa Pik - da će te mi vi to reći.

- I hoću! - reče gospođa Kralj ni ne opazivši ironiju, toliko je bila uronjena u svoje misli, u predviđanje budućnosti.

Gospođa je Pik nestrpljivo povuče za rukav kućne haljine, pa je uputi prema balkonu, gdje se obje nagnu na ogradu i pažljivo, sa uživanjem nastave pratiti selidbu, koja je vrlo dobro i brzo napredovala.

- Mlad i zgodan muškarac, draga moja - reče gospođa Kralj i značajno klimne prema visokom i plavokosom muškarcu. - Evo vam prilike za naše cure!

- Kakve prilike? - sa nerazumijevanjem upita gospođa Pik.

- Pa zar ste zaboravili naš jutrošnji razgovor?!

- Ah, to! - uzvikne glasno gospođa Pik, toliko glasno da mladi muškarci koji su nosili pokućstvo podignu glave i nasmiju im se. - Naravno da nisam zaboravila ... Bože moj, u pravu ste! Po svemu sudeći, naš je novi susjed samac. A pogledajte ga samo!

- Na to i mislim! - dobaci gospođa Kralj i razuzdano se nasmije, pa prstom podbode svoju prijateljicu, nestašno i sa uživanjem se prisjećajući svoje prohujale mladosti. - Naše će se cure pomamiti za njim. Čekajte samo ... kad ga ugledaju ... oh, biti će tu povuci-potegni ... počupati će se zbog njega! Pa on je zbilja prava prilika! A znate li što je još važnije?

- Što? - upita radoznalo gospođa Pik.

- On im je i posljednja prilika, draga moja - zlobno će gospođa Kralj. - Upamtite, posljednja prilika!

Obje značajno klimnu, pa se vrate svojoj omiljenoj zabavi: naslone se na ogradu balkona i nastave pratiti useljenje novog stanara.

Tri je mjeseca prohujalo, proljeće sramežljivo pokazivalo toplije lice, dozvoljavajući kaputima i ostaloj teškoj odjeći ostanak u ormarima.

Gospođa Kralj više nije mogla izdržati. Sve je u njoj treperilo i jednostavno mora podijeliti sa nekim svoja opažanja, svoje misli. Naglo se odlučivši, odbaci pletivo kojim se bezvoljno bavila i uputi se gospođi Pik, prvoj susjedi.

Istog trena, kad je gospođa Pik otvorila vrata, gospođa Kralj jurne pored nje, počevši već na ulazu govoriti.

- Jeste li vidjeli? - upita i ne sačeka odgovor, već nastavi svoj monolog. - Čitavog mu dana netko dolazi, odlazi, nose neke zamotuljke, neke kutije ... nešto se sprema, osjećam.

- Uopće ne razumijem o čemu govorite - reče joj gospođa Pik.

- Zar ne vidite što se događa? - iznenadi se gospođa Kralj. - Mora da naš susjed nešto slavi. Tako je! To će biti! Baš sam bila glupa kako se prije nisam toga sjetila. Pa to je očito: ne može biti ništa drugo. Možda rođendan?

- Govorite li to o novom ... - počne gospođa Pik.

- Naravno! - prekine gospođa Kralj. - O kome drugom? Svi su ostali nezanimljivi i dobro poznati. Doduše, i mladog Adriana prilično dobro poznajem: jako ljubazan mladi gospodin. Pravi gospodin. Uvijek mi ponese torbu, svaki put kad se sretnemo. Uvijek ljubazno nešto primijeti. Zbilja krasan gospodin. Tako je pažljiv. Prije nekoliko me dana pitao kako moja uhobolja. Nije zaboravio … zbilja je pažljiv, pravi đentlmen!

- Slažem se - reče gospođa Pik. - Krasan gospodin, ali one naše jadne djevojke nije ni pogledao!

- Pa što će mu? - Gospođa Kralj se posprdno osmjehne. - Nije samo lijep već je i pametan: ne želi imati posla sa tim gubitnicama.

- O! - uzvikne zapanjena, ali i oduševljena gospođa Pik.

- Što ooooooooo? - razdraga se gospođa Kralj. - Sad mi nešto palo na pamet! Znate što ćemo nas dvije napraviti? Čujte ...

Kad više nisu mogle izdržati, oko jedanaest navečer, dvije se drage gospođe počnu uspinjati sa prvog kata, na kome su stanovale, na peti kat, koji im se činio visok poput Himalaje, a sa kojeg je dopirala glasna glazba i veseli smijeh, u kome se osjećalo piće.

Gospođa Kralj ništa nije prepustila slučaju: nagovorila je svoju dragu prijateljicu gospođu Pik i zajednički su se hrabro isprsile u cvjećarnici i kupile krasan buket, koji je sad gospođa Kralj pažljivo nosila.

Gospođa Pik je osjećala neku nelagodnost, ali nije znala objasniti zbog čega. Čitavo je poslijepodne pratila tko sve ulazi u zgradu i ugledala je popriličan broj mladih ljudi koji su hrlili na peti kat. Svi su bili ljubazni i prijazno joj klimali u prolazu, jer morali su je primijetiti onako nagnutu na balkonu.

- Konačno! - primijeti gospođa Kralj, kad su uspuhane stigle, pa odlučno pozvoni.

Nitko im ne otvori, pa se one pogledaju, neodlučno, ne znajući što učiniti, dok je do njih dopirala glazba i smijeh.

- Ne čuju nas zbog buke - zaključi gospođa Pik.

- Uđimo! - odluči gospođa Kralj.

Gospođa Pik se nije stigla pobuniti protiv tog samovoljnog čina, a vrata su već bila otvorena i gospođa je Kralj hrabro koračala kroz mali hodnik u susret glazbi, praćena neodlučnom i pomalo uplašenom gospođom Pik, koja joj uzbuđeno puhala za vratom.

- Ku ku! - šaljivo vikne gospođa Kralj i stupi u Veliku dnevnu sobu.

Iza nje, gospođa Pik, po leđima gospođe Kralj, koja su se ukočila, shvati kako nešto ne valja, pa ne mogavši više ni trena suzdržavati svoju ljubopitljivost, odgurne dragu prijateljicu i stupi ispred nje.

Prizor koji ugleda ostavi je bez daha. Soba je bila prepuna muškaraca koji su plesali, ni jedne žene nije bilo među njima, a neki su od plesača bili obučeni poput žena, našminkani, privijali se uz svoje partnere i , oh bože, ljubili se, gladili ... neki su ležali na jastucima razbacanim po podu u svakakvim pozama …

Dok su se potresene, nakon što ih je domaćin blago im govoreći i zahvaljujući im na cvijeću ispratio do stepeništa, spuštale prema svojim stanovima, gospođa Pik zavapi:

- Kako je to moguće? Što se događa sa svijetom?

- Sve se urotilo protiv naših djevojaka - tvrda izraza lica odreže gospođa Kralj. - Jadne one: čime su to zaslužile?

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.