- Molim te, Anita - reče Robi meko, položivši joj dlan na vruću ruku - ne budi toliko napeta. Pa nije nam ovo prvi put. Već smo ovo proživjeli…
- I svaki je put sve teže, znaš - reče ona tužno i zagleda se u sat, po tko zna koji put u posljednjih pola sata. - Nadaš se da ćeš oguglati, ali...
Ostavi rečenicu visjeti u zraku, između njih, dok sjede na visokim barskim stolicama u baru kolodvora: prije petnaest minuta su čuli sa razglasa profesionalno ugodni glas spikerice, koja ih obavještava da vlak u pravcu Trsta, Rima, Napulja, kasni dvadeset minuta.
- Nećemo dvadeset minuta stajati ovdje - odlučio je Robi iznenada zgrabivši putnu torbu i primivši Anitu pod mišku. - Idemo u bar, u toplinu i popiti ćemo nešto. Sve je bolje od čekanja na hladnom peronu.
Anita se slagala sa njegovim mišljenjem i evo ih, sjede u toplini, dok oko njih blagi žamor ljudi koji se opraštaju stvara onaj poseban, uzbuđujući ugođaj. Ispred Anite se puši kapučino, dok Robi pije čistu kavu.
- Trebao si ostati kući još čitav mjesec - brižno reče ona. - Nisi se uspio odmoriti.
- Hitan slučaj, pa znaš to - reče on, a ona klimne. - Morao sam se odazvati. Ako ne...
Sad on pušta rečenicu visjeti u zraku. Plovi na brodovima pod stranom zastavom i konkurencija je na njima nesmiljena: odbiješ jednom poziv za ukrcaj, tko zna kad ćeš dobiti drugi. Poznato je to i Aniti i zna da drugog izlaza, osim odaziva, Robi nema.
- Sve mi je poznato, ali ... - reče ona i misli kako je ova večer postala večer nedovršenih rečenica.
- Nemoj biti tužna - meko joj reče Robi: u braku su pet godina i ista se scena ponavlja svaki put kad odlazi na brod. - Nadoknaditi ću ti to, obećavam. Kad se vratim, otputovati ćemo u Egipat i pokazati ću ti piramide.
Anita se osmjehne, a pogled njenih crnih očiju, zapazi Robi, ponovo okrzne sat. Osjeti val sažaljenja prema njoj: tako je krhka, a on odlazi, pušta je samu.
"Prokleto kašnjenje", pomisli on. "Ovako je sve gore, duže traje i..."
- Konačno - reče glasno, jer spikerica je upravo najavila njegov vlak. - Idemo, draga, čekanje je gotovo.
Zagrlivši je lijevom i u desnoj noseći veliku putnu torbu, povede Anitu na peron, u hladnoću. Ona se zimogrožljivo strese, a Robi je jače stisne uz sebe. Još malo topline za nju. Pomogne joj uz strme stepenice vlaka i pronađu njegov kupe, u koji on nemarno ubaci torbu.
- Gospodine, odmah krećemo - obavijesti ga kondukter i doda: - Zbog zakašnjenja. Snijeg...
- Pođi - reče Robi gledajući u Anitu, tihu, tužnu. - Mučenju je kraj, ljubavi. Čuvaj mi se!
Poljubi joj vrele i vlažne usne i ostane sam u vlaku, u uskom hodniku, nagnuvši se kroz prozor i očekujući Anitin poznati lik. Vidje je kako silazi sa vlaka i trči prema prozoru sa koga on ispruži ruke. Vlak trzne i lagano krene. Anita ga drži za ruke i gleda, vlak ubrzava, ona pušta njegove ruke. Stoji na gotovo praznom i hladnom peronu i gleda za vlakom koji odnosi Robija na nekoliko mjeseci iz njenog života i maše, maše…
Istog trena, kad vlak nestane iz Anitinog vidokruga, ona posegne rukom u torbicu, napipa mobitel, izvadi ga i pozove, pa nakon kratkog trenutka čekanja, brzo reče u aparat:
- Milivoje, ja sam! Vražji je vlak kasnio, Milivoje, mazo moja. Zbog toga kasnim, ne ljuti se, ljubavi. Čekaj me, za čas sam u tvom naručju. Voziti ću kao luda!
Strpa mobitel u torbicu i trčećim korakom, uzbuđeno dišući, dok joj oči vatreno sjaje, požuri prema automobilu, parkiranom u blizini, žureći se u noć naslade.
Nema komentara:
Objavi komentar