Naravno da smo pijani: pitam se ima li ikog ove lude karnevalske noći, a da nije pripit? Od pamtivijeka ljudi za vrijeme trajanja ovih ludih dana u veljači, dobro potežu iz boca i ne činimo ništa što već ranije nije bilo viđeno. Svi piju, svi plešu, svi pjevaju, svi se smiju...istina, tu i tamo sijevnu šake, ali to su rijetki izuzetci, koji nam ne mogu pokvariti razdragano raspoloženje. Usijane glave.
Velika je dvorana hotela krcata: svakakvih nas tu ima! Mnogo maskiranih gostiju, ali poprilično i onih koji se nisu maskirali, u koje spadamo Toni i ja. Sva se ta, većinom supijana tijela njišu u ritmu glazbe i svima se oči cakle i svi su znojni, svi su nasmijani, svi su sretni. Nitko ne razmišlja o sutrašnjem danu: važno je sada i ovdje. Ništa više! Uroniti u noć zabave. Ali ne zabavljaju se svi .
- Vidi je! - govori mi Toni u lice, a dah mu odaje pivo, žesticu, dim i to ne samo cigareta. - Ljubi se sa njim!
- Smiri se - kažem mu i guram ga prema drugom kraju šanka, što dalje od Lidije i dečka sa kojim se stišće. - Samo plešu, ne ljube se. Nemoj dramatizirati!
- Žvali se sa njim - mrmlja on ljutito. - Jebem ti život! Ubiti ću ga! Ubiti ću gada!
- Ne seri, Toni! - kažem mu oštro. - Došli smo se ovdje nalokati, provesti se dobro, a ti mi polako svojom ludom ljubomorom kvariš dobru noć. Otjerao si onu malicu od mene, svojom ludom ljubomorom i nekulturnim ponašanjem.
Toni, moj najbolji prijatelj, došao je kod po mene već oko šest navečer, nestrpljiv pridružiti se Lidiji, djevojci za kojom je sasvim poludio, ima tome već šest mjeseci i ljubavno ludilo ga nikako ne napušta, naprotiv, pojačava se, iako to izgleda nemoguće.
- Idemo! - kaže mi već na vratima, koja mu je otvorila moja mama i vireći preko njenog ramena. - Što? Još nisi spreman?
- Spreman sam - umirujem ga. - Još samo da navučem cipele.
- Sjedni, Toni - prigušuje njegovu nestrpljivost mama. - Neće ti karneval pobjeći.
- Zakasniti ćemo na povorku ... - počne Toni.
- U kojoj učestvuje Lidija - prekidam ga podsmješljivo, prijateljski, bez zlobe.
- Čula sam da si se zaljubio - prihvaća mama loptu. - Dovedi je jednom, voljela bih je upoznati. Tako zgodan mladić, sigurno je ulovio prekrasnu djevojku.
Smijem se u sebi Tonijevom napuhanom izgledu pauna: čitav se rascvjetao zbog maminih riječi. Ona ga voli, od prvog dana kad ga je upoznala, od onog dana kad sam ga u petom razredu Osnovne škole upoznao i doveo kući. Sada smo u završnom razredu gimnazije, još nekoliko smo mjeseci zajedno i rastajemo se. Osjećamo nestrpljenje zbog tih budućih događaja, ali i malu žalost što nas život rastavlja. Toni odlazi na studij u Švicarsku, studirati će arhitekturu: njegovi su imućni, prema mojima basnoslovno imućni, ali on to nikada ne ističe. Prilično je skroman, ali zna biti svojeglav i ja ga baš zbog te male mane jako volim.
- Vozite pažljivo! - dovikuje nam majka, dok izlazimo, kao da ćemo obojica voziti blistavo crn BMW, koji je Toni, sretnik jedan, dobio za osamnaesti rođendan.
Dok se približavamo blistavo crnoj prekrasnoj zvijeri, parkiranoj na suprotnoj strani ulice, za trenutak osjećam zavist, ali je odmah prigušujem, znam da to nije u redu. Na kraju krajeva, bitno je stići od točke A do točke B, a to mogu i sa svojom starudijom, koju sam kupio marljivo radeći preko ljeta, naravno, uz pomoć roditelja. Ali BMW? Dok prilazimo kolima, pitam se, kakav je to osjećaj posjedovati ovako lijepa, brza i skupocjena kola.
- Eno je! - viče Toni i rukom pokazuje. - Vidiš je?
- Vidim. Ne deri se.
On me samo sretno pogleda. Stojimo među gomilom na Korzu i promatramo povorku karnevala. Ispred nas prolazi jedna stara buba, sva išarana veselim bojama, a u njoj četiri ljepotice: jedna od njih njegova je Lidija i zbog toga je njegovo oduševljenje uzletjelo do neba. I zbog viskija, kojeg svaki čas lijeva u sebe iz kožom omotane pljoske, skupocjene stvarčice, koju drži u unutrašnjem džepu sakoa i koja mu uopće na narušava besprijekorni izgled odijela.
- Zar nije predivna? - pita me.
Lidija nas ugleda pa nam nasmijana, ludo raspoložena, maše golom rukom, ne shvaćam kako joj nije hladno, a duga joj se crna kosa vijori. Uzvraćamo joj mahanjem i cerimo se od uha do uha: ona uživa u tim karnevalskim povorkama i u njima učestvuje od svojih najranijih dana. Raduje se tome poput malog djeteta, od čega baš i nije predaleko: još nema punih sedamnaest. Živi za ove karnevalske dane i unaprijed im se već mjesecima raduje.
- Zar nije predivna? - ponavlja Toni i bode me u rebra.
- Jest - odgovaram po milijuniti put. - Najljepša je u čitavoj školi.
- Zar samo u školi? - pita on cereći se.
Ne odgovaram, znam da niti ne očekuje odgovor. Gledam u veselu povorku i uživam. Tu i tamo prihvaćam pljosku koju mi Toni pruža i nategnem, ali pažljivo, polako: duga je noć pred nama.
- Idemo! - kaže Toni nestrpljivo. - Sa Lidijom ću se naći na plesu: mora biti sa svojim maškarama. Tako kaže.
- Hoćeš li izdržati toliko dugo bez nje?
Pogleda me i zavrti glavom. Dobro sam vidio kako sam ga uspio pecnuti. Da bih ublažio udarac, pokazao mu kako ga samo zadirkujem, obgrlim mu ramena, pa zajedno hodamo prema prilično daleko parkiranom BMW - u. Guramo se između mnoštva koje promatra zabavnu povorku, smiju se i galame: sve je zahvatilo karnevalsko raspoloženje. Čitavim Korzom lebdi posebno raspoloženje: svi ga osjećamo i svi uživamo u njemu. Smijeh se diže prema večernjem nebu ...
I sad smo tu, u ovoj ogromnoj dvorani, pomalo pripiti, a i luda je večer prepuna događaja iza nas. Ulazimo u jutro novog dana, ponoć je odavno iza nas nestala u glazbi, ali nas strasti proteklog dana ne ispuštaju iz svojih kandži. Drže nas čvrsto.
Lidija je pomahnitala: nemam druge riječi. Čitavu večer zabada u Tonija, draži ga, izaziva njegovu ljubomoru, što joj i nije baš toliko teško izvesti. Vuče ga za nos, lijepo vidim. Ali ne vidi on i sve je više ljut i sve više pije.
Kad se pojavila, nije došla sama, već je dovukla čitavu klapu i umjesto, kao što je Toni očekivao, da dotrči ka njemu i baci mu se i zagrljaj i sa njime provede ludu noć, ona se zabavljala sa svojom zakrabuljenom klapom, prijateljima od djetinjstva, kako nam je nekoliko puta rekla.
Tonija takvo njeno ponašanje boli, lijepo vidim, ali on većinom šuti i pije. Povremeno je pokušava zagrliti, ali je Lidija nedostižna ove noći za njega. Izmiče mu, a on pati. Svega je nekoliko plesova otplesao sa njom.
Konačno mu, već je tri sata iza ponoći, otimam čašu iz ruke i izvodim ga van, na čisti, resko-hladni noćni zrak. Zbilja je hladno i obojica se stresemo stupivši u noć. Povedem ga do velike vaze u kojoj je posađena neka biljka, ne razaznajem koja, i guram mu cigaretu u usta. Pušimo i gledamo u noć. Pun nam se mjesec podrugljivo smije sa tamnog neba, dok pogledom tražim sazviježđe Orion.
- Zašto mi to radi? - pita tiho: noć i ledeni zrak djeluju.
- Jer joj pokazuješ ljubomoru! Što je sa tobom? Zar nemaš ni malo ponosa? Hoćeš li zaplakati? Evo ti rame!
Namjerno sam grub: nadam se, kako će moja grubost doprijeti do njegovog uzburkanog duha kroz omaglicu alkohola i privesti ga svijesti, normalnom ponašanju.
On me pogleda nekako ukočeno, povuče još jedan dim, odbaci nepopušenu cigaretu i nemilosrdnim je pokretom pete zgazi. Po izrazu njegovog lica, točno znam o čemu razmišlja: čije bi lice isto tako volio zgaziti.
- Jebi se! - kaže mi bijesno, okreće mi leđa i vraća se u ono ludilo unutra.
Ostajem sam na hladnom zraku koji udišem punim plućima i osjećam njegovo blagotvorno djelovanje. Misli mi počinju biti jasnije, manje se kovitlaju, a onaj šum u glavi, koji me izluđuje, kao da je malo popustio, možda sasvim i nestane. Popušim cigaretu do kraja, iako me jezik peče, odbacim čik i vraćam se u buku, metež, od koga sam na kratko pobjegao.
Šaram pogledom i tražim Tonija. Ne vidim ga nigdje. Znam da je ljut, da žali samog sebe, ali mislim da će ga proći: razum će prevladati. Ugledam Lidiju sa onim njenim klipanom i prilazim joj.
- Jesi li vidjela Tonija? Gdje je on?
- Ne znam i nije me briga! - prkosno odgovori ona, a oči joj sjaje: uživa u samoj sebi. - Reci mu da sam otišla kući. Brale me vozi. Nema BMW, ali mi to nije važno.
Gledam je i u meni kipti bijes. Izigrava zavodnicu, a ovaj jadnik pored nje, zaljubljen je u nju, to se lijepo vidi, baš poput Tonija u njoj vidi boginju. Obojicu vuče za nos.
- Ali, što se dogodilo? - pitam je. - Zašto se tako ponašaš?
- Nije ti rekao?
- Ne, ništa mi nije Toni rekao.
- E, paaa... ja ću ti reći! - reče ona i prkosno podiže glavu i sijevne crnim očima na zažarenom licu. - Rekao mi je da sam njegova i da ni jednog drugog ne smijem ni pogledati. Zahtijevao je da samo sa njim plešem. Tvrdio je da mu premalo pažnje pružam. Nitko meni neće zapovijedati.
- Sve su to gluposti - umirujem je. - Mislio sam da se nešto strašnog između vas dvoje odigralo.
- Zar tebi to nije strašno? - pita ona i izvija obrve u grimasi koja odaje čuđenje i ljutnju. - Zar sam robinja? Nisam ja njegova svojina.
- Nitko to nije rekao. Daj molim te...
Ali ona više ne sluša: okreće mi leđa i držeći ga za ruku, vuče jadnog lutka, koji nije ni svjestan da je lutak i napuštaju dvoranu u kojoj sve trešti. Ne znam zašto, ali krećem za njima. Pratim ih i ujedno se okrećem na sve strane, nastojim ugledati Tonija, ali njega nema. Nestao je.
Vidim ono dvoje, Lidiju i njenog pratioca-pajaca, čije konce ona vuče i na taj ga način pokreće, kako hodaju prema parkiralištu i napeto ih pratim pogledom, sav u grču, a da ne znam zbog čega. Jezoviti osjećaj mi prostrujao tijelom i unezvjereno gledam oko sebe sa nerazumijevanjem. Što se događa? Nešto se događa, nešto ružno, ali ne vidim što, iako duboko u sebi osjećam.
I tada vidim. Crni BMW - e otvara svoje oči, farovi mu se upale i odjednom shvaćam gdje je nestao Toni. Otišao je u svoja kola, sjeo i u samoći gomilao bijes, koji je i onako prevelik. I jasno znam, kao da sam to već vidio, što namjerava učiniti i shvaćam da nema vremena ni za što, kako će za djelić sekunde biti prekasno.
U divljem skoku projurim ispred Lidije i njenog pajaca i raširenih nogu i podižući ruke, ukočim se ispred njih, sav u strahu, ali odlučan ne popustiti. Preprečujem put kolima, koja bijesno reže i čije me užarene oči jarko osvjetljuju, razbijajući noć.
Moćno brujanje BMW - a se malo utiša, zaustavi se na metar od mene i crveno lice Tonija proviri kroz spušteni prozor.
- Miči se! - viče bijesno. - Miči se, jebote...
Riječi mu se gube u brujanju motora u žamoru iznenađenih ljudi, koji vide kako se nešto čudnog događa, ali ne shvaćaju točno što. Ne mičem se, stojim mirno, dok iza mene, osjećam to kao da vidim, Lidija sa svojim izabranikom bježi i sjeda u njegov auto i nestaju u noći.
- Zašto se miješaš u ono što te se ne tiče? - pita me Toni bijesno.
- Smiri se - kažem mu. - Nisi to zbilja htio učiniti.
- Ti kao znaš što sam htio učiniti! - bijesno kaže on, motor zaurla i za tren izgubi se u noći.
Gledam tužno za njim: oko petnaest kilometara pješačenja me očekuje po hladnoj noći, bolje reći jutra. Ali nije mi žao. Znam da sam spriječio prijatelja učiniti ludost i mirno se uputim na dugu, noćnu šetnju. Njegova je pljoska ostala kod mene i njen će mi sadržaj biti jedino društvo.
Nešto me vuče iz ugodne topline sna i konačno otvaram oči: majka je nagnuta nad mene.
- Došao je Toni, traži te - govori mi tiho. - Što se dogodilo? Već je tri poslijepodne, a ti spavaš ko mrtav.
- Ništa se nije dogodilo - kažem joj bunovno. - Pusti ga unutra.
Ona izlazi iz sobe, ustajem i oblačim se, a još sam umoran i čeznem za tušem. Ulazi Toni, pogled mu žalostan, djeluje umorno, kao da je on pješačio, a ne ja.
- Možeš li mi oprostiti neoprostivo ponašanje? - pita i pruža mi ruku, a pogled mu bježi i vraća se mojim očima, bježi i vraća se: uvijek je tako kad je posramljen, znam to.
- Ne govori gluposti - kažem mu, stišćem mu ruku i blago udaram po ramenu. - Daj mi vremena da se ispljuskam, pa me vodiš na kavu.
- Važi! - kaže on, a lice mu ozareno i odjednom nisam više umoran od onog dugog pješačenja u hladnoj noći.
Nema komentara:
Objavi komentar