Zastajem na samom uglu ogromne sive zgradurine i hvatam dah: ne želim biti zadihan pri susretu sa majkom. Stara me čeka u lokalu, u onom njegovom dijelu koji je slastičarnica i znam, ispred nje se nalaze dva kolača: krempita i šampita! Uvijek je tako, od kad je znam, a znam je već dvadeset godina, čitav svoj mladi život. Vidim je odavde, sa svog mjesta: iako su bijeli zastori navučeni na velike prozore, jasno kroz njih prepoznajem majku. Sjedi uspravna i dotjerana, kao i uvijek.
Dah mi se smirio, ne znojim se, zahvaljujući hladnoći, zima nam kuca na vrata! Još malo i spustiti će se noć, nastupiti prava hladnoća. Prstima prođem kroz kratko podšišanu kosu: nije znojna i radujem se u sebi zbog toga. Vadim veliku i žutu nabreklu omotnicu, koju nosim ispod miške, i noseći je u ruci odlučno otvaram vrata lokala i ulazim.
Zapahne me žamor gostiju i toplina: sve sredovječne dame, tu i tamo u društvu mlađih osoba. Svi tamane kolače i svi bulje u mene. Znam da privlačim pažnju: visok, plavokos, plavook, orlovskog nosa, tijela dobro istreniranog, mačjeg hoda. Bijela vindjakna i crne traperice čine kontrast: privlačim poglede. Mnoge me ove mamice poznaju i priželjkuju za zeta, svjestan sam toga dok prolazim pored njih, uljudno ih pozdravljajući klimanjem glave i smiješkom, ali se ne zadržavajući.
Prilazim majci koja sjedi za svojim omiljenim stolom u uglu. Sjedi uspravna, crna joj kosa uokviruje lice, frizura je besprijekorna, šminka na licu isto tako, a crne joj oči radosno sjaje od pogleda na mene.
- Zdravo, mama! - kažem nagnuvši se nad njom i ljubeći je površno u obraz: ne smijem razmazati maskaru, rano me to naučila. - Izvini što kasnim, posao...
- Morati ću razgovarati sa tvojim gazdom! - kaže ona i nastavlja vječnu žalopojku: - Da si me slušao i učio, danas ne bi radio za tog škrtca! Mogao si ići na bilo koji fakultet! Bistar si, samo si ponekad lijen!
- Mama, mama! - kažem strpljivo. - Razgovarali smo o tome bezbroj puta! Volim svoj posao automehaničara i sretan sam dok kopam po nekom motoru, a ne dok kopam po knjigama.
- Tvoj život! - uzdiše ona mučenički.
- Upravo tako, mama! Moj život!
- Jesi li umoran? - mijenja ona temu. - Igra film koji bi voljela pogledati, pa...
- Žao mi je, mama! - kažem joj i milujem je po ruci. - Dogovorio sam se sa jednim prijateljem! Ali mi ti možeš učiniti uslugu.
Ni ne pitam koji film igra: savršeno poznajem njen ukus. Uvijek gledamo ljubavne melodrame, za vrijeme kojih majka neprestano uzdiše.
- Kakvu uslugu? - pita me: željna je udovoljiti mi.
Pružam joj veliku i žutu omotnicu, pažljivo zalijepljenu, nabreklu od papirnatog sadržaja.
- Ovo su neki dokumenti sa posla, o nekim popravcima - kažem joj i guram omotnicu preko stola ka njoj. - Molio bih te da je staviš u svoju torbicu, odneseš kući. Smetala bi mi čitavu večer, morao bih se nepotrebno brinuti o njoj!
- Pa to nije ništa - kaže ona razočarano, pa dodaje vragolasto: - Nadala sam se malo težem zadatku.
Gledam je kako stavlja omotnicu u svoju torbu, u kojoj se nalaze sve moguće i nemoguće stvari. Zatvara torbu i smiješeći se, upita me:
- Zadovoljan?
- I više nego zadovoljan, mama.
Ostala je udovica kad sam navršio dvanaestu i nikad se sasvim nije oporavila od tog udarca. Sa nepunih trideset i sedam, ostala je sama, sa mnom, klincem o kome se trebala brinuti. Otac je poginuo na moru i od tog dana je zamrzila more i nikad više nije odlazila na kupanje! Čudno ponašanje. Ali takva je ona. Danas, sa četrdeset i pet krasna je žena i siguran sam da ima udvarača, ali nikad nikog nije dovela u naš mali stan. Ni jednu noć nije izostala iz stana. Uvijek je meni na raspolaganju i to me pomalo umara, poželim biti sam, ali...
- Kako je bilo na poslu? - pita me i razbija niti sjećanja koje su se nježno odmotavale.
- Uobičajeno - odgovaram kao i obično.
Prilazi nam debela gospođa majčinih godina, a iza nje hoda djevojka mojih godina, sramežljivo oborivši glavu. Poznajem ih obje, majka me upoznala i znam da je Tamara, sitna osamnaestogodišnjakinja pjegava lica zaljubljena u mene. Pristojno ustajem, kad su prišle stolu i pridržavam stolicu debeloj gospođi, koja sa uzdahom sjeda. Okupana je parfemom i jedva se susprežem ne namrštiti nos.
- Hvala, dragi moj - kaže mi preko ramena, pa se okreće mojoj majci, koja sve to sa smiješkom gleda. - Krasan dečko, tvoj sin, draga moja! Možeš biti ponosna!
- I jesam ponosna - odgovara majka, a lice joj ozareno.
Tamara gleda u mene ko u boga i meni ju je žao. Jadna je mala neugledna, ali dobra duša. Kad bi se uspjela otarasiti vječne pratilje, svoje mamice, možda bi i imala neke šanse da nešto doživi. Ovako…
- Molim vas da mi oprostite! - kažem i ne sjedam ponovo. - Kao što sam objasnio mami, imam neki dogovor. Uživajte u druženju i kolačima koje ću vam naručiti. Danas sam dobio dobru napojnicu od jednog zadovoljnog gospodina kojemu sam sredio kola...Mama, doći ću kući najkasnije do deset! Sutra je radni dan i moram se naspavati!
Ljubim mamu u obraz, klimnem gospođi i njenoj Tamari, pa pođem prema konobarici da im naručim obećane kolače. Dok razgovaram sa mladom i prekrasnom konobaricom, čujem iza sebe glas debele gospođe, kako govori mojoj majci:
- Krasan dečko! Bolji ne može biti! Zbilja krasan dečko!
Na ulici me dočeka hladna noć, koja se nečujno spustila, dok sam bio u lokalu. I policija, mnogo policije. Zaustavljaju ljude i nešto ih zapitkuju. Zaustave i mene.
- Gdje ste bili? - pita me mlada i zgodna policajka.
- Ovdje - pokazujem na lokal, kroz staklo, na majku i njenu prijateljicu. - Ono mi je mama.
- U redu - kaže policajka i nasmiješi se. - Slobodan si.
- Što se dogodilo? - pitam radoznalo-
- Nije važno - kaže policajka. - Možeš otići!
Odlazim i uživam, pjevam i smijem se u sebi. Pobjednik! Ja sam pobjednik! I nitko to ne zna! Ne prepoznaju pobjednika! Glupani! Sve ih vučem za nos!
Pet minuta prije nego što se moram sastati sa majkom, stojim oko sto metara dalje od mjesta sastanka, od slastičarnice. Stojim ispred male mjenjačnice za koju znam da četvrtkom navečer, iz nekog mi ne znanog razloga, ima najveći promet. Slučajno sam to otkrio, čuvši vlasnika mjenjačnice kako se hvali nekom svom poznaniku, dok su pored mene ispijali svoje jutarnje kave.
Odlučno ulazim unutra, prostorija je zbilja mala i dok okrećem leđa ulici nabijam na čelo pletenu kapu, crnu, svakidašnju. Nogom razbijam snažnim udarcem obična vrata i više me ništa ne dijeli od mlade žene koja uplašeno sjedi iza staklenog zida. Lažna zaštita. Privid, kao i mnogo toga ostalog u životu.
- Pisneš li, ubiti ću te! - kažem joj i stavljam pištolj pod njen prćasti nos: smiješno mi je kako joj pogled odlazi u križ, gledajući vrh pištolja.
Otvaram ladicu i u već pripremljenu sasvim običnu najlon vrećicu, trpam lovu, dok žena polako klizi uz zid i konačno se skljoka na pod. Gleda u mene paralizirana strahom. Odgovara mi to: bolje ne mogu ni poželjeti! Sve se odvija jako dobro i što je važno, jako brzo!
Odlazim bez riječi i u ludom trku pretrčim oko pedeset metara, zastajem između dva kontejnera za smeće. Okrećem se: provjeravam ima li nekog u blizini. Nema: samo ja i moje uzbuđeno dahtanje. Brzo istresem lovu iz najlon-vrećice u veliku smeđu omotnicu, koju imam već pripremljenu, oblizujem je, lijepim, stavljam između koljena i stiskom je pridržavam. Munjevitim pokretom bacam najlon-vrećicu u kojoj je sada umotana pletena kapa i pištolj, koji je naravno, lažni, ali izgleda baš kao pravi. Veliki kontejner sve te sitnice sa lakoćom proguta. Brzo skidam vindjaknu koja ima dva lica, okrećem je i više nije crna, nego bijela, pa je ponovo oblačim. Omotnicu gurnem pod mišku, ispod vindjakne: postaje nevidljiva.
Spreman sam za sastanak sa mamom.
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Nema komentara:
Objavi komentar