Putovi

"Svi putovi vode ka stranputici."

Boris, za vrijeme pijanke, davno, u dobra stara vremena.

Negdje smo skrenuli sa puta, moj prijatelj Laki i ja, počeli razmišljati drugačije, a da toga nismo bili ni svjesni.

- Trebali bi je likvidirati - reče Laki, tiho, potiho, poput lahora kad okrzne same vrhove lišća, tako da lišće jedva i zadrhti.

Šutim i gledam ga. Razmišljam o rečenome i čudim se što u meni nema reakcije na takvu izjavu! Kakav sam to postao? I zbog čega?

Hladno je, ali usprkos tome sjedimo vani, na suncu, ispred nas piće koje lagano ispijamo i promatramo prolaznike umotane u kapute.

- Misliš li to ozbiljno? - konačno ga pitam, nakon što sam prevrtao njegovu rečenicu u sebi.

- Ozbiljno! - reče Laki: zatim učini nešto čudno; nasmiješi se igri riječima i doda: - Smrtno ozbiljno!

Gledamo se sa smiješkom. Podižemo čaše u isti čas, baš kao na nečiji znak: stakleni zvuk se podiže u hladnom zraku, dok se čaše blagi sudaraju. Ispijamo.

- Morati ćemo pažljivo razmisliti - kažem, a Laki klima, sive mu oči svijetle.

- Bez žurbe! - kaže on. - Kučka nije ništa drugo zaslužila! Jednostavno mora biti kažnjena! Zbog...

- Znam - prekidam ga. - Sve mi je poznato, čuo sam baš kao i ti. Čudno je to, kako se sve promijenilo, zar ne? Još samo prije nekoliko mjeseci...

...Proljeće se sramežljivo probijalo, potiskivalo zimu, sunčani dan, topao, ugodan, a mi raspoloženi, već pomalo zagrijani pićem koje smo popili za sretan novi život našeg prijatelja Emila koji nas napušta, kako se šalimo. Danas stupa u brak sa Katarinom, svojom izabranicom. Svi poznajemo Katarinu i još nam je svježi dan u sjećanju, kad nas je Emil ponosno upoznao sa njom i, umjesto da sa klapom otiđe na pijanku, kao i mnogo puta do tada, zagrlio svoju dragu, okrenuo nam leđa i zajedno sa njom odšetao od svojih prijatelja. Naravno da smo bili ljubomorni! Tko je ona da nas lišava društva našeg prijatelja? Ali on je voli, pa…

A danas stupa sa njom u brak. Gledam ga onako uštogljenog u svečanom odijelu, pomno začešljane kratke kose, koja je sve do prije par dana bila poduža i u plavim mu uvojcima padala na uši. Svi smo znali da ga Katarina natjerala na šišanje. Kao i na mnogo toga drugog. Zadirkivali smo ga zbog toga. Znali smo ga nevina izraza lica pitati: što kaže Katarinica na to? Smijao se na to zadirkivanje: znao je da nema zlobe u njemu.

- Jesi li spreman za klanje? - pitam Emila, stojeći pored njega u hodniku matičnog ureda.

- Ne zajebavaj! - odgovara i nervoznim pokretom ruke uređuje zamišljenu dugu kosu.

Smijem se njegovoj nervozi. Poznaje Katarinu i zna što može očekivati! I najvažnije: sam je izabrao!

- Hoće da prestanem ploviti - reče mi prije sedam dana, dok pijemo naša prva pića u omiljenom kafiću.

- Tko? - pitam odsutno: već tri dana očijukam sa novom i lijepom konobaricom i čini mi se da napredujem.

- Kako tko? - ljuti se Emil. - Katarina, naravno! O njoj govorimo, zar ne?

- Uvijek o njoj govoriš! - podbadam ga.

- Pa volim je! - kaže on.

- Mene ne moraš u to uvjeravati - kažem mu. - Znam to i bez toga! Samo o njoj govoriš već dvije godine, od dana kad si je upoznao… Zašto hoće da prestaneš ploviti?

- Kaže da to nije nikakav brak - objašnjava Emil revno. - Ja na moru, ona tu...pa znaš i sam kako to obično završava.

Klimam. Naravno da znam. Zato ja i ne namjeravam sklopiti nikakav prokleti brak! I čini mi se da sam jedini mudar između svih tih ludih pomoraca koje poznajem. Pored svih tih lijepih žena…

- I? - pitam ga radoznalo. - Prestaješ?

- Prestajem - odgovori on, a pogled mu, zakleo bih se svim morskim bogovima, tužan. - Još ovaj put i gotovo je. Prestajem!

Klimam glavom, šutim, ništa ne govorim. Što da mu kažem? Znam koliko voli more! Plovili smo zajedno. Ne znam koliko voli Katarinu. Je li dobro odlučio? Zbog njega se nadam da jest.

- Sagradio sam kuću - nastavlja Emil govoriti, više sebi nego meni. - Naći ću neki posao ovdje, na kraju, Katarina želi dijete...

Evo ga, mislim ja, dok ga gledam preko ruba čaše, a rum mi zanosno miriše. Katarina želi...Poželim ga upitati koga vraga on želi, ali šutim, kukavički i stidim se toga, pa izbjegavam njegov pogled. A možda i nemam pravo postavljati takva pitanja? Ne znam, nisam siguran!

Sada, dok čekamo na red kod matičara, gledam i u nju, Katarinu, crnokosu i gordu ljepoticu i prisjećam se tog razgovora Emilom. Nikad nije uspjela zavoljela nas, Emilove prijatelje, Lakija i mene. Znali smo to, osjećali i nismo nikad govorili o tome. Jedino je Emil živio u blaženom neznanju: važno da je njegova Katarina sretna! Sve je činio da joj udovolji! Njene su želje za njega bile zapovijedi! Ponosi se njome, visokom ljepoticom, izazovna držanja! Nadutog, primijetio je jednom Laki, kad je malo dublje zavirio u čašicu. Brzo sam ga ušutkao! Prokleti lajavac!

Dok mladencima matičarka čita ono što mora pročitati, u mislima sam već odbludio na brod. Imamo ukrcaj u Alexandrii, Egipat. Kažem imamo, jer za tri dana, u utorak, Emil i ja zajedno letimo, ukrcavamo se na isti brod i to nas, naravno, raduje. Imali smo sreću i već smo tri puta bili na istom brodu. Ne moram ni govoriti kakvo je to uživanje bilo!

Postajem svjestan da mi je najbolji prijatelj oženjen čovjek: matičarka je prestala govoriti, svi se ljube i smiju i krećemo prema izlazu, dok blicevi blješte, bodu oči. Ovjekovječeni trenutak! Zamrzli djelić sadašnjosti spremljen da bi se gledao u budućnosti.

Laki mi pristupa i grli oko ramena. Hodamo iza Katarine i Emila, gledamo ih u leđa i, dok ulaze u kola, Laki mi polupijanim glasom žalosno govori:

- Sad smo ostali samo nas dvojica!

- Šuti i pij! – obrecnem se na njega. – To i onako najbolje radiš!

Perzijski zaljev, mjesec je svibanj i samo su dva mjeseca prošla od dana kad smo se napili na Emilovom vjenčanju. Čini mi se duže, ovdje je već toplo, još malo i biti će vruće ko u paklu, a strah zaudara na velike razdaljine: ratna zona je to i dalje, nešto tiša, ali i dalje ratna. Nema izlazaka, lutanja po barovima. Nema ničeg! Samo rad i rad! Postajemo nervozni, napeto nešto iščekujući, bilo što!

Navečer, Emil dolazi kod mene u kabinu, ili ja u njegovu, pa brbljamo i lančano pušimo. Na brodu nema cuge, nema ništa: samo prokleto iščekivanje koje nas izjeda. Jedva čekamo da isplovimo, udaljimo se iz ovih paklenih krajeva, nabijenih nesrećom i patnjom. I naftom! Uzrokom zla! I bogatstva! Što je jedno te isto! Zemlja prepuna slavne povijesti, ali nesretna i to se osjeća. Žudimo za promjenom, za nekim događajem.

I onda se nešto dogodilo!

Kucam na vrata Emilove kabine točno u tri sata i četrdeset i pet minuta ujutro: nastupa njegova straža, gvardija. Ne odgovara i ulazim bez poziva u kabinu. Emil nije u krevetu i tada postajem svjestan šuma koji dopire iz kupaonice: šum vode. Otvaram vrata i nalazim Emila na podu, zgrčenog i već hladnog: mora da se to dogodilo jučer navečer, prije nego je namjeravao leći.

Moždani udar, rekli su nam. Nije mu bilo spasa! I da smo ga ranije pronašli, ne bi mu se moglo pomoći. Istina, ili nas tješe sa tim riječima? Nikad neću doznati. Nije ni važno. Više.

Dok zajedno sa zapovjednikom sređujem potrebne formalnosti, ne mogu , a da ne primijetim ironiju: u ratnoj zoni, pronađeš smrt u kupaonici!

- Vraćaš se kući prateći tijelo prijatelja - odlučuje zapovjednik. - Tako će biti najbolje!

- Sve se ispremiješalo u ovih nekoliko mjeseci - kažem namrgođeno. - Primjećuješ li to?

Prestajem misliti na onaj dan, kad sam pronašao prijatelja mrtvog. Ponovo sam tu, za stolom, na pločniku, hladno je, ali piće pomaže.

- I te kako primjećujem! - Laki se naginje prema meni i govori tiho, šištavo. - Počelo je odmah poslije pogreba, takoreći, sjećaš se? Spetljala se sa onim Talijanom i šibala sa njim, a da se Emil još nije ni ohladio!

Klimam potvrdno. Sjećam se. Laki mi rekao što se događa i moram priznati, u početku mu nisam vjerovao. Odlučio sam provjeriti i potajno počeo pratiti Katarinu, mladu Emilovu udovicu. I bila je istina! Mijenjala je muškarce ko na jebenoj pokretnoj vrpci! Neprestano i uvijek iznova! Ni sa jednim nije bila duže od petnaest dana! Kao da im je isisavala seksualnu snagu i zatim ih nemilosrdno odbacivala! I što me čudilo, nije se trudila sakriti svoje avanture: bile su javne i svi smo znali za njih. Kao da se ponosila njima. Čudno ponašanje, ludo ponašanje! Kao da traži nesreću! Možda je i tražila! Na svakakve načine ljudi znaju iskazati tugu: možda je ovo njen način? Udarati se poput uspaljene kuje!

- Misliš li da je nimfomanka? - pitam sa nadom u glasu: ako je to u pitanju, onda nije kriva, znam da je nimfomanija bolest.

- Ne seri! - odreže Laki. - Uvijek si bio jebeno milosrdan! Znam što misliš! Nije kučka bolesna: dočepala se slobode i Emilovih para i sad uživa! Sjećaš li se kako ga je uvijek ograničavala u trošenju...

- Zvala je to rasipanje - kažem. Sjećam se, naravno.

- Sve joj je bilo rasipanje, ako se nije trošilo na nju! - reži bijesno Laki. - prije dva sam dana sreo Emilovu majku i jadna mi se plačući izjadala! Kaže da joj Katarina pljuje na uspomenu sina! A i ja to mislim! Pljuje na uspomenu Emila!

- Smiri se! - kažem mu, jer umalo pa da ne viče. - Nitko ti ne proturječi, smiri se!

- Ako ne želiš - nastavlja Laki bijesno - ako si se ucvikao, ja ću sam srediti kučku! Ne mogu podnijeti da živi i uživa, a...

- Zašto je toliko mrziš? - pitam ga iznenada, ne bih li prekinuo njegovu bujicu obojenu mržnjom.

- Zar je ti ne mrziš? - uzvraća on iznenađeno: čini se, da mu je sasvim prirodno mrziti Katarinu.

I sjetim se našeg zajedničkog djetinjstva: tri mušketira uvijek zajedno! Emil, Laki i ja! Nerazdruživi. Zajednička mladost! Sve zajedničko! Prva ljubavna iskustva! Sve, baš sve! Uvijek sve doživljeno zajednički! Do pojave Katarine! Onog dana kad je Katarina stupila u Emilov život, a time i u naš, sve se promijenilo! Nije više bilo onog zajedništva! Katarina je to izbrisala odjednom, nemilosrdno! I sjećanje na njene podrugljivosti bljesnu mi u umu: uvijek se posprdno izjašnjavala o našem prijateljstvu.

- Ko tri pedera! – rekla je jednom, kad je došla za naš stol za kojim smo pili i mlatili praznu slamu, pa se obratila Emilu: - Kad nisi kod kuće, ne brinem da si sa drugom! Znam da si sa njima!

Rekla je to sa tako veliko zlobom i mržnjom u glasu, da mi i dan danas odjekuje u duši. Uvijek sam se pitao odakle joj ta mržnja.

- Nemoj tako – molio ju je Emil, vidjevši samo njenu ljepotu, nikad zlobu. – To su moji prijatelji.

Frknula je puna prezira na te njegove riječi, a Emil je ustao, nečujno oblikovavši riječ «žene» i slegnuvši ramenima uz osmjeh moleći nas oproštaj, izašao sa njom u ljetnu noć, napuštajući društvo koje je pilo.

- Ne mrzim je - odgovaram konačno na Lakijevo pitanje i ustajem. - Prezirem je! I zato idemo učiniti to! Umlatiti kučku, jer drugo nije ni zaslužila!

Čekamo u noći u tišini, mirni: odluka je donesena, uzmaka više nema. Kuća je, koju je sagradio Emil, uz našu pomoć, okružena borovim stablima i ta nam stabla pružaju zaštitu. Naslonjeni smo svaki na svoje stablo, ponoć je prošla, hladno je, strpljivo čekamo. Laki, koji je sudjelovao u ratu, za pojasom drži pištolj, pun je i spreman. Čekamo. Mirni, tihi, sabrani.

U tri sata i sedam, točno znam, jer sam pogledao na svjetleće kazaljke sata u trenutku kad sam začuo brujanje automobilskog motora, farovi presijeku noć. Motor se ugasi i u ponovnom nastupu tišine, začujemo glas Katarine. Uplašen je i molećiv!

- Nemoj! - viče ona i do nas to dopire prigušeno: vrata su automobila zatvorena.

- Zaveži! - dere se muškarac.

Vrata se na suvozačevoj strani otvaraju i Katarina nespretno izlazi, noga joj klizne u brzini, panici. Umalo da ne padne, ali nekako uspijeva održati ravnotežu. Pila je, vidi se odmah. U isto vrijeme muškarac otvara vrata na svojoj strani i u pravom smislu riječi, izleti iz kola. Kao da je izbačen katapultom! U tri se duga koraka stvori ispred Katarine i raspali joj glasan šamar. Glava joj poleti u stranu, a duga kosa raskošno se zatrese.

- Da nisi pisnula, kučko! - govori joj bijesno, potiho, ali Laki i ja čujemo jasno svaku izgovorenu riječ. - Znam da voliš grubosti! Sad ću ti pokazati što je grubost!

- Nemoj! - moli Katarina i skriva lice! - Učiniti ću sve što želiš! Molim te, nemoj!

- Nećeš više nikada pogledati drugog u mojoj blizini! - kaže muškarac i udara je šakom u rebra: Katarina pada i grči se u bolu na mokroj zemlji. - Upamtiti ćeš ovu noć!

Laki i ja ukočeno gledamo. Ne pokrećemo se. Šokiran sam onim što vidim, a znam da je isto i sa Lakijem. Trenutak se pitam: trebamo li, možda nešto poduzeti? Ali se sjetim zbog čega smo tu! Možda će ovaj pijani luđak odraditi posao koji smo mi naumili? Vidim ludi bijes u njegovim pokretima! Tijelo mu se trese nekontrolirano, a pokreti mu brzi, zmijski.

Tu, pred našim očima, Katarina je do nesvijesti brutalno pretučena. Nije je silovao, ne, ali kad je završio sa strahovitim udarcima, muškarac se sagnuo nad nju, zgrabio je za crnu i crvenu od krvi kosu, podigao joj glavu. Bijesno joj se zagledao u krvavo lice.

- Ovakvu te nitko neće poželjeti! - reče joj bijesno, pljune na nju, uđe u kola i za koji tren ga više nije bilo.

Brujanje automobila nestane u noći i Laki i ja istupimo na čistinu i priđemo nepomičnom tijelu. Pod slabim osvjetljenjem zvijezda vidim joj rasječeno lice, oči, slomljen nos, šupljinu u ustima gdje su nekada bili blistavi zubi. Odjeća, ta skupocjena odjeća, sada je pretvorena u dronjke. Osluškujemo njeno disanje, teško, duboko, hrapavo, krkljajuće.

Laki stavlja ruku u džep, a ja se lecnem: nekako mi se ne čini u redu ubiti je sad, poslije ovakvih batina, ovakvog poniženja, ovakvog stradanja. Neljudskog stradanja! Nitko ovo ne zaslužuje, mislim i gledam i drhtim od straha, uzbuđenja.

Laki konačno vadi ruku! U njoj nema pištolja, umjesto njega, u ruci se nalazi mobitel. Gleda me trenutak, baš kao da moli za dopuštenje, zatim brzo utipka željeni broj.

- Hitna pomoć? - čujem ga kako govori. - Pretučena je naša poznanica ...

Osjećam olakšanje, mir, tugu: prisustvovao sam nečem odvratnom, drastičnom, a još sam nešto odvratnije i drastičnije imao namjeru učiniti. Tijelo mi se opušta, ali još malo drhtim.

- Sakrij pištolj - kažem Lakiju.

On klimne i udalji se u šumu, ostavljajući me samog ispod hladnih i ravnodušnih zvijezda sa tijelom mlade žene. Vraća se nakon nekoliko trenutaka i stoji pored mene.

- Jesi li ga prepoznao? – pitam.

- Jesam.

- Hoćeš li to reći policiji?

- Neću – kaže Laki. – Sami ćemo ga srediti. Nas dvojica! U redu?

Klimam glavom. Stojimo pored tijela koje beživotno leži, u daljini se čuje sirena, hladno je, hladno, i gledamo se, Laki i ja: između nas poteče struja razumijevanja, za koju znam da je nitko drugi ne bi mogao razumjeti. To je samo naše! Možda bi bilo i Emilovo.

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.