Gledam je i ne osjećam ništa. Zapanjuje me to, taj potpuni i nekako konačni val ravnodušnosti, koji me čitavog obuzeo, okupao me čak i kroz prošlost. Znam da sam je nekad volio. I ona mene. Mnoge smo sate provodili zajedno. Nismo mogli jedno bez drugog. Nismo podnosili samoću. A sad sam je priželjkivao. Samoću. Ona nije. Ona je željela da se sve vrati na staro, kako je nekad bilo. Nije mogla shvatiti, još manje prihvatiti, da je to prošlo i više nikada neće biti kao što je bilo. Nema povratka na staro. Nećemo šetati obalom, držeći se za ruke i milujući se uz slani vjetar. Ili zajednički pripremati slasnu večeru koju ćemo zaliti dobrim crnjakom, a kasnije, prijatno opušteni voditi ljubav u toplini, dok vani pada ledena kiša i fijuče vjetar, a mi se znojimo u zgužvanoj posteljini koja miriše na divlju i pomahnitalu strast. A tinjajuće i mirišljave svijeće škrto obasjavaju naša tijela, znojna, topla...
Patila je zbog toga i ja sam to dobro znao, ali sam svejedno ostajao ravnodušan. Nešto je u meni umrlo, ono nešto što je nju činilo za mene sasvim posebnom i jako poželjnom. Nestala je čarolija. Više nije bila posebna. Postala je obična. I samim ti dosadna!
Sjećam se: proljeće je i mi smo na izletu, na vrhu Učke. Dan je vedar, sunce nas grije, zelenilo buja oko nas, sami smo, samo mi i šuma i nebo i pjev ptica. I naša ljubav. Ona odjednom skače sva prestrašena! Panična izraza lica rukom mi pokazuje na skakavca, koji se smjestio pored naše hrpice hrane. Smijem se, grlim je, ljubim i govorim joj da je ona moja luda mala! Zovem je svojim malim, nježnim leptirićem. Ona se potpuno sretna privija uz mene, ali i dalje gleda u skakavca, koji se drznuo uznemiriti je u sreći.
Tako je bilo. Nekad. Dok su osjećaji prema njoj u meni bujali i bujali, osjećao sam da nikad neće stati, preteći mi zagušenjem. A sada?
Jučer se uplašila iznenadnog lepršanja grlice. Zgrčila se u strahu i privila uz mene, a ja sam je prilično snažno odgurnuo.
- Ne budi djetinjasta! - rekao sam nestrpljivo.
- Nekad si volio tu moju djetinju crtu - odgovorila mi je ona tužno i sa sjetom u tamnom glasu.
I bila je u pravu. Volio sam to kod nje, nekad. Ne znam što se dogodilo, ali odjednom sam je počeo doživljavati drugačije! I sve ono što me prije oduševljavalo, njeni mali i besmisleni strahovi, njena nježna bespomoćnost, njeno nagonsko traženje zaštite u svakom trenutku, sve to mi počelo ići na živce, iritiralo me. Više mi nije bilo dražesno, bilo mi je glupo!
Zastidio sam se svoje bezosjećajne i nepotrebno grube reakcije.
- Oprosti - rekoh - ne znam što mi je.
- Znam ja - reče ona tužno. - Prestao si me voljeti.
Gledam je i shvaćam da više ništa nije kao prije. Želio bih joj uputiti riječi ohrabrenja, ali znam da će zvučati lažno. I šutim. I osjećam olakšanje! I mrzim sebe zbog toga! Ali si ne mogu pomoći! Olakšanje je tu, ono me raduje! U stvari, radujem se po prvi put nakon mnogo vremena! Radujem se i stidim! Stidim i radujem!
Ona odlazi i ja je puštam bez riječi. Sretan i mrzeći sebe zbog svoje sreće.
Nema komentara:
Objavi komentar