Predodređeno joj je bilo: opomene su stizale, sakrivene, ali bile su tu i mogla je naslutiti da se nešto neobično događa. Nije željela naslutiti, bila je prava istina: Natalia je, poput većine ljudi, voljela lagati samu sebe! Uljepšavati u mislima svoju okolinu, svoje doživljaje. I sebe. Bezazleno maštanje, pomislili bi, dok bi je gledali onako zanesenu, kako stoji pored školske ploče i predaje, besprijekorno obučena, sa stilom, ali ne napadno, sa vrlo malo šminke na licu. Poželjna, dostojanstvena.
Sa svojih dvadeset i četiri godine, djelovala je vrlo mlado, kao da ima šesnaest a opet, u svakom se njenom pokretu ogledala zrelost, iskustvo. Nešto iskonskog je izviralo iz nje. Činilo je upadljivom. To je izluđivalo njeno okolinu: naslućivali su tajnu, a nisu je mogli otkriti.
- U čemu je tvoja tajna? - upitao ju je jednom njen kolega, učitelj, dok su zajedno prolazili školskim hodnikom, svatko na putu u svoju učionicu.
- Nije mi jasno na što misliš - odgovorila je Natalia i bezazleno ga pogledala nebeski plavim očima. - Nikakve tajne nemam!
- Ne vjerujem ti ni riječi! - rekao je on, kratko klimnuo i nestao u učionici, ostavljajući je samu u hodniku.
Mislila je o njegovim riječima, polaskana što budi zanimanje kod takvih muškaraca, i sa strahom: ne želi biti razotkrivena! Bila je to jedna od opomena preko koje je olako prešla, možda suviše olako. Osjećala se nadmoćno, dok je sama stajala u hodniku, u naglo utihloj školskoj zgradi. I tu, u hodniku, dok je zaranjala u dubinu svoje duše, neometana i u tišini, odluči večeras, istog trena kad se vrati u stan, početi voditi dnevnik! Ne, ima bolju ideju! Otvoriti će blog i pisati ga svakodnevno! Ono što ne može reći nikome živom, povjeriti će ravnodušnom stroju. Stroj joj neće odobravati, ali je neće ni osuđivati. Stroj je ravnodušan, svejedno mu je. Upravo zbog toga će mu se povjeriti: zna da neće naići na osudu. Nije joj potrebno licemjerstvo okoline. Prezire malograđane. A to što će nepoznati dobiti uvid u njen skriveni život, još skrivenije misli...pa...baš je briga! To su nepoznati, koji nemaju utjecaj na njen život, pogotovo ne na...
Ostavljajući misao da visi u hodniku, Natalia odlučno zakorači u učionicu i oštrim pogledom umiri žamor i komešanje svojih mladih učenika.
Kompjuter tiho zuji, umirujuće je poziva na pisanje. Natalia sjedni i zuri u blješteći monitor i ne može napisati ništa. Baš ništa!
A htjela bi pisati o sebi, o tome koliko voli život, a u životu najviše… seks! Sa smiješkom se sjeća posljednjeg valjanja sa Adamom i dok misli na njega, na njegovo mlado, mršavo i vraški izdržljivo tijelo, ruka joj bez razmišljanja, to je jače od nje, klizne pod kuću svilenu haljinu, u gaćice. Za čas se popne na valoviti vrhunac uživanja: čvrsto joj se tijelo napne, zadrhti, usne iskrive, a tihi jecaj bolnog zadovoljstva otme joj se sa usana.
I odjednom zna o čemu će pisat i prsti joj pomamno lete tastaturom, dok piše o svojim učenicima, kudi njihovu neozbiljnost, ljuti se na njihovo neznanje, hvali ponekog...piše sve ono što nije namjeravala pisati, a ono, zbog čega je i otvorila blog, ni ne spominje. Odluči: njen skriveni život ostati će za sve i dalje skriven. Bolje je tako! Neke se stvari ne smiju izgovoriti, zauvijek moraju ostati neizrečene. Bolje je tako, za svih. Kako da piše o Adamu? Nitko je ne bi shvatio, osjeća to. Kako im reći, da su joj, kad ga je prvi put vidjela...
...prije tri godine, koljena zadrhtala, postala mekana, umalo da ne padne. Sva se izbezumila, ovlažila istog trena. Stoji iza tog dečka, jer zbilja je dečko, svega mu je šesnaest, njoj je dvadeset i jedna i prvi se put osjeća živom, istinski živom. Puca od života. Iskri svakom svojom porom. Nikada još nije takvog što osjetila. Znala je: mora ga imati! Mora voditi ljubav sa njim! Mora!
Majka Adamova molila ju je da ga podučava matematici: bili su susjedi, stanovali u istoj ulici. Adam bi uvijek na vrijeme dolazio u stan njenih roditelja i odmah bi odlazili, zatvarali se u Nataliinoj sobi, a svaki bi put rekla da sve moli da ih ne uznemiruju. Nisu ih uznemirivali i kad je Natalia shvatila, kako im nitko neće ni pokušati banuti u sobu, uzela je stvar u svoje ruke. Plan joj se porodio u crvenokosoj glavi sam od sebe, bez njenog htijenja, bez napora: odjednom je bio tu.
Adam je došao točno, kao i uvijek, skinuo jaknu i sjeo na svoje uobičajeno mjesto. Natalia postupi neuobičajeno: priđe hitro vratima i dva puta okrene ključ u njima. Zaključani su. Odvojeni od ostatka svijeta. Osjeća napetost u bedrima i početak vlaženja. Raduje se nadolazećim trenucima, naslućuje njihovu nasladu i radost u njoj raste, raste…
Adam je gleda u čudu, zuri u nju svojim crnim očima, uplašeno, uplašeno...Natalia ne odustaje: nemarno, kao da to radi svaki dan, počne svlačiti maju i brzo iskorači iz traperica, pa samo u crvenim, za to poslijepodne pažljivo izabranim gaćicama, za trenutak zastane ispred uplašenog dečka. Grudi joj strše, bradavice se već ukrutile. Izazovno bodu zrak, ponosne u svojoj ljepoti.
Adam ukočeno sjedi i ne odvaja pogled od njenih bradavica, koje željno čekaju na toplinu njegovih usana. Ne oklijevajući, Natalia jednim potezom svlači crvene gaćice i Adamov pogled mijenja smjer. Ne može odvojiti pogled od njenog međunožja, crvenog, ne crnog, plamenog, kao što je vatrena njena kosa i njena želja. Natalia dobro vidi što se sa njim događa i osjeća uzbuđenje i još veću radost. Prilazi mu dugim i mačjim hodom i polaže ruku na njegovu nabreklu muškost. Meko, a opet čvrsto, odlučno. I gleda ga ravno u oči. Dečko jekne, rumenilo ga oblije, a pogled srama zablista mu u očima. Nastoji suzbiti nekontroliranu drhtavicu, slatku drhtavicu, ali ne uspijeva i obara glavu. Čak mu je i zatiljak posramljen. Govori o njegovom neiskustvu, nevinosti, a to Nataliu baca u ekstazu. Biti će mu prva: biti će mu učiteljica! Podučavati će ga o onome što najbolje zna i najviše voli, o onome što dobro zna: o užitku.
- Ne brini - meko mu šapuće Natalia. - Za čas ćeš biti ko nov. Ništa ne brini. I nemoj se stidjeti!
Govori mu i dalje tiho, umirujuće, a prsti joj lete preko njegovog čvrstog i mršavog tijela, nježno ga svlačeći. Golog, uzdrhtalog, posramljenog, ali i sa željom koja se već ponovo počela buditi u njemu, vodi ga do svog uskog djevojačkog kreveta. Polegnu na krevet čvrsto pripijeni jedno uz drugo i...
...Kucanje na vratima, uobičajeni znak da je večera na stolu, odzvanja drveno, glasno i nenadano: Natalia prestaje sanjariti. Baci još jedan pogled na upravo započeti blog, pa zadovoljna onim što je napisala, jer sasvim je sakrila svoju pravu prirodu, nije ju dala ni naslutiti, zadovoljna i svojim sjećanjima, posegne za mobitelom i utipka Adamov broj. Blog je bio suhoparni izvještaj o njenim učenicima. Dok čeka da se Adam javi, licem joj preleti osmjeh nadmoći. Oči joj zelene bljesnu, kad začuje Adamov glas.
- Dođi večeras. - reče mu promuklo. - Želim te jebati!
- Ta su vremena prošla - odgovori Adam i glasno se nasmije, pa doda obijesno: - Već poduže vrijeme ja tebe jebem! Zar to još nisi shvatila? Ja TEBE jebem!
- I radiš to jebeno dobro - promuklo će ona.
- Kad dolazi od tebe - uzvrati on - onda je to zbilja kompliment.
Seks sa Adamom je postajao svakog dana sve uzbudljiviji. Pisanje bloga sve monotonije. Traje to već četiri mjeseca. Seks uzbudljiv, raznovrstan. Blog dosadan, bez mašte. A onda, iznenada, uvijek je iznenada, iznenađenje joj uzburka svaku emociju, svaki živac.
Ispred nje je prazna večer: Adam je odsutan iz grada i već joj nedostaje, a nema ga samo dva dana. Shvaća da je postala ovisna o njihovim burnim susretima. I osjeća dosadu, koju ne zna razbiti.
Ne znajući što raditi, Natalia sjeda ispred kompjutera: napisati će još jedan dosadni i glupi post o školi. Tek toliko da vrijeme prođe, da joj misli skrenu sa užarenog… Pali cigaretu dok čeka da se njen blog pojavi na monitoru. Evo ga, tu je, ali...Gleda sa nevjericom i odmahuje glavom. To je nemoguće! Ovo ne može biti! Nikako! Ovo se ne događa!
Tu ispred nje, na crvenoj pozadini njenog bloga, napisani su njeni seksualni susreti sa Adamom, svaki pojedini u posljednjih četiri mjeseca, od dana kad je počela pisati blog. Sa svim pikantnim detaljima! I onim najintimnijim! Kako je to moguće? Ništa nije ostalo nedorečeno: blog ju je sasvim razotkrio, pokazao čitavu njenu požudnu golotinju. Događa li se to? Evo, ove vruće riječi, koje mu je govorila za...Sanja li možda? Ovo je opis onog poslijepodneva uz crno pivo, kad nisu prestali razgovarati čak ni za vrijeme vođenja ljubavi...Bože moj, pa kad sam to napisala? Uopće se ne sjećam da...Sanjam li? Jesam li bolesna? Događa li se ovo? Je li ...Pitanja naviru i ostaju bez odgovora.
Natalia počinje čitati komentare. Svi je hvale zbog njene iskrenosti, hrabrosti, otvorenosti, a ona nije ni prvo, ni drugo, ni treće. Sve je pokušala sakriti, sačuvati samo za sebe, ali blog, taj vražji blog, izdao ju je! Pobunio se protiv njene neiskrenosti i odlučio je kazniti, razgolititi, svima dati na uvid njenu maštu i misli. Kad bi barem mogla umrijeti! Može li je blog ubiti? Sad je već uvjerena u njegovu svemoć i počinje osjećati strah.
Bijesnim pokretima miša, počne šarati po blogu, briše, briše, briše...sve će izbrisati, ni traga neće ostaviti, nestati će i više nikada, nikada neće pisati ni blog ni bilo kakav drugi oblik dnevnika. Nikada više!
Izbrisavši sve, zadovoljno uzdahne i isključi kompjuter. I na njemu će malo manje visjeti! Samo onoliko koliko joj posao zahtijeva. Kakav jezoviti događaj! Sve se u njoj zaledilo.
Tiho, pažljivo, uđe u stan, pazeći da bude sasvim nečujna. Šest je sati ujutro, ukućani joj spavaju, a ona je razbuđena, budnija ne može biti. Zna da ne može još spavati. Potrebno joj je srediti uskovitlane misli, uskovitlane osjećaje.
Adam se vratio. Sačekala ga je na autobusnoj stanici, pa su, ne gubeći ni trenutka, odjurili krevet. Imala je prijateljičin stan na raspolaganju i u njega je odvela svog mladog ljubavnika. Pobrinula se da im stan bude čitavu noć na raspolaganju, odnijela u njega piće, crno vino, svijeće…
Kakav je to susret bio, misli Natalia, svlačeći odjeću. Sva miriše na seks, na divlji seks, čistu požudu...kako samo voli taj miris. Na golo tijelo navuče pidžamu, toplu, ugodnu, pa sjedne ispred kompjutera. Ne može spavati, pa...
Istog trena, čim se spojila na mrežu svih mrežu, njen crveni blog iskoči i udari je u lice. Zuri u njega i ne vjeruje da vidi ono što vidi.
Ono što je izbrisala prije nekoliko dana ( sigurna je u to, pa nije luda, sigurna je!!! ) ponovo je tu, napisano jasnim crnim slovima na crvenoj podlozi koju je izabrala za svoj blog. I ova je večer tu, opisana detaljno: svaki je uzdah tu, svaka riječ, sve je zabilježeno i svi mogu čitati.
Njen tajni život, postaje javni i ona tu ne može ništa. Više nije čuvar svojih tajni: blog ih izdaje svima!
Nema komentara:
Objavi komentar