Početak

Još samo jednom čitavu stazu i gotovo je. Bit će mu to peto za redom optrčavanje staze, a bila je duga točno kilometar, vodila kroz šumarak, imala uspone i travnate površine, a oko trećine staze bilo je asfaltirano: sa strane ceste nalazile se kuće, neke stare, a neke tek sagrađene, te su bile u manjini. Staza je bila upravo idealna, prisiljavala je sve mišiće da pruže sve od sebe. Jedno su je jutro pažljivo izmjerili i označili, nije bilo greške: točno kilometar! Ako sada uspije, bit će to prvi put da je u "komadu" istrčao pet kilometara! Silno je to želio! I dok je trčao posljednji, peti kilometar, misli mu navirale, snažno i brzo, slike sjećanja se smjenjivale...

- Možda će te malo šepati - reče mu liječnik. - Postoji mogućnost da vam desna noga bude kraća oko dva centimetra.

Slušao je u nevjerici! Zar je zbog toga pretrpio sve one bolove?

A za sve je bila kriva Kim Basinger! Taj je vrući ljetni dan odlučio otići u kuno i pogledati triler sa Kim u glavnoj ulozi, kad ga je na cesti, dok se žurio u kino, pokupio moped, odbacio u zrak: okrenuo se u zraku i tresnuo sa svojih osamdeset kilograma težine na desni kuk. Jasno je čuo kako kosti pucaju! Tijelo mu je prožela divljačka i paralizirajuća bol! Osjetio je krckanje kostiju, osjetio je bol pri samom pokušaju pomicanja nogu. Bol je brzo rasla i rasla i postalo mu užasno vruće.

Podigli su ga sa ceste, posjeli na obližnji zidić, i dok je čekao kola Prve pomoći, osluškivao je bolove: a oni su dolazili u plamtećim valovima, jedan jači od drugog, jedan bolniji od drugog. Nadirali su brzo i sve brže! Znojio se, znojio, znojio...

U bolnici su mu dijagnosticirali frakturu desnog kuka i zdjelice. Uz put je "zaradio" i upalu pluća: bilo je vruće, sestre nisu željele trpjeti vrućinu, otvorile su širom velike prozore, a on se znojio na propuhu koji se stvorio zbog otvorenog prozora i drhtao od bolova, a upala se pluća uvukla u njega, podmuklo, neprimjetno. Ležao je, vrlo malo jeo: nije se htio poniziti i vršiti nuždu krevetu – odlučio je izdržati. Mokriti, da, ali ono drugo…bilo mu je nezamislivo to raditi u prisustvu svih ovih ljudi . Primijetili su to i korili ga, ali uzalud, naravno. Mislio je, kako sve skupa i nije toliko strašno. Pobijediti će on to. Uporno je jeo vrlo male količine i izdržao je: danas izlazi iz bolnice! Izdržao je pet dana u bolnici, a upamtit će trenutak, kad je morao onako polomljen ustati sa kolica, na kojima su ga dovezli do rendgena, uspraviti se što više može, da bi mu mogli slikati pluća! Bilo mu pravo veliko čudo što se nije onesvijestio i opružio po bolničkom podu! A liječnik koji mu je pregledavao pluća, potiho je mrmljao sebi u bradu da se to moglo obaviti i na drugačiji, za pacijenta manje bolan i stresan način.

A sad mu ovaj govori da će šepati! Zakleo se u sebi da neće: naprotiv, trčati će!

Iz bolnice je poslan na kućnu njegu već nakon pet dana, pa je čitao, buljio u televiziju ( po prvi je puta sve gledao), a spas mu je donijela Olimpijada. Gledao je pažljivo atletiku i to mu ulijevalo snagu. I odlučnost!

Samo ga je jedna stvar mučila: Nije mogao mijenjati ležeći položaj u krevetu i neprekidno ležanje na leđima postalo mu nesnosno. Leđa su ga boljela, neugodno trnula. Nikako se nije mogao udobno namjestiti. Spavao je na mahove, po četrdesetak minuta, rijetko kad više od jednom. Tada bi se budio i mučenje bi ponovo otpočelo.

Mrzio je krevet i pomoću stolice, počeo šetati, na zgražanje okoline. Nije htio vršiti nuždu u krevetu, svaki je put uz mnogo muka i bolova i jako polako, puzio pomoću stolice koju je gurao ispred sebe, da bi se mogao osloniti na nju, da bi olakšao pritisak na zdjelicu i kuk. Prava virtuoznost i umjetnost hodanja!

Prvi se put okrenuo na bok nakon punih 40 dana ležanja na leđima i znao je da će pobijediti. Bila je to neopisiva sreća i olakšanje! Odmah je vezao ispod radijatora komad drva, legao na pod, zakačio stopala za to drvo i otpočeo sa trbušnjacima, natežući na taj način kuk, koji je škripao, škripao: znoj ga oblijevao, lice bljedilo, ali nije odustajao.

Od prijatelja je dobio štaku i prvo malo vježbao hodati "sa tri noge" u stanu. Postajao je sve odlučniji. U mislima se pripremao na još veće napore, hrabreći samog sebe i nikad se ne žaleći i ne govoreći okolini o svojim planovima.

Prvi izlaz na igralište bio je traumatičan: shvatio je da se boji preći preko ceste, a morao je preći upravo na onom mjestu, gdje je bio srušen! Dok je podrhtavao od straha i nesigurno šepajući sa štakom u ruci, uspio je natjerati samog sebe da prijeđe na suprotnu stranu, spusti se niz stepenice i uđe u igralište, gdje je bio dočekan začuđujućom tišinom. Svi su se pitali, koga li vraga ovaj bogalj traži ovdje? Nije ga bilo briga, ali nije želio trenirati pod pritiskom njihovih sažaljivih pogleda!

Zbog toga je dolazio rano ujutro, kad nikog nije bilo. Malo je hodao, malo trčkarao: svaki dan bolje i bolje i svaki dan sa manje bolova i sa više uživanja i više samopouzdanja, dok jednog jutra nije snažno potrčao, podigao ruke visoko u zrak i vrisnuo prema čistom plavom i bez i jednog oblačka nebu:

- Nikad neću umrijeti!

I evo ga sada kako grabi posljednjih 200 metara od pet kilometara, koliko je dugačka staza: nema kraće noge, nema šepanja, nema bolova, samo jurnjava, noge su lake i snažne i prostor samo ostaje iza njega, naizgled bez imalo napora, sve se pretvorilo u uživanje! Postoji samo pobjeda! I radost zbog pobjede! I uživanje u pokretu! Vjetar u kosi! I osmjeh se zadovoljstva razlijeva licem, dok po prvi put u svom životu uspijeva pretrčati pet kilometara! I već zna, pet kilometara nije njegov krajnji domet: može i više, mnogo više…

I dok je oslonjen na koljena, pognut, sav znojan grabio otvorenih usta topli zrak, osjećajući snagu u nogama, sreću u grudima, počeo je stvarati plan treniranja za deset kilometara!

"Copyright © 2005. misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora".