Bilo je već prošlo podne, kad ga je nešto u njegovoj zamračenoj sobi probudilo. Nije znao uzrok buđenju! Otvorio je oči i sa nerazumijevanjem nekoliko trenutaka gledao oko sebe; orijentirao se, u glavi su mu pucali topovi, usta bila suha i odvratna okusa: kao i obično petkom navečer, sinoć se gadno nalio i sad je plaćao cijenu. Možda i preveliku! U posljednje se vrijeme to sve češće događalo!
Pijanka je bila bijesna i dugotrajna, sa mnogim vrstama pića, a Rajko je lijevao sve u sebe, ne mareći koje je to piće; jedino je bilo važno da opija, obavija tankom maglicom zaštite, kad bi se počeo osjećati moćno, ne više sam. U posljednje ga je vrijeme samoća izjedala i zbog toga je pio mnogo više i mnogo češće nego inače; dani mu se počeli nizati u velikoj, bučnoj i neprekidnoj pijanci, a jutarnji mamurluci bili mu kratki: razbijao ih je nemilosrdno sa hladnim pivom i rumom. Nakon dvije takve runde, obuzelo bi ga blaženstvo koje bi, zahvaljujući dodatnom ulijevanju u sebe, potrajalo do navečer. A kad bi nastupilo vrijeme počinka, spavanja, bio je pijan i obamro i nikakvi mu osjećaji više nisu bili važni.
Neki neuobičajeni, nepoznat, nikad do sada primijećen, meškoljeći šum, dopre do njega. Gledao je sa čuđenjem i nerazumijevanjem oko sebe i u polumraku sobe, samo je nekoliko tračaka sunca prodiralo, pogledom je tražio uzrok šumu, šarajući pogledom.
To, ma što kod bilo, nalazilo se pri dnu kreveta; osjetio je toplinu stranog tijela na stopalima.
I fragment sjećanja bljesne u crnilu nesjećanja. Kad se onako pijan u sitne sate vraćao kući, pomalo teturajući, ugazio je na mače, pokupio ga i ponio sa sobom. I sad mu liže stopala, toplim i nježnim jezikom.
Rajko uzdahne, pomakne pokrivač i uvjeri se da ga je sjećanje ovog puta potpuno i skroz izdalo, prevarilo ga, usadilo mu lažno sjećanje. Mače, koje to nikada nije bilo, pretvorilo se u psića, malog smeđeg štenca, na kome je odmah primijetio primjesu jazavčara: duguljasto i vretenasto tijelo, mala i šiljata njuškica, spuštene uši i vodeni molećivi pogled dva svjetla crna oka.
Opsovao je u sebi! Umjesto da se sada na brzinu istušira i izjuri na kavu i piće, mora se pobrinuti za neželjenog malog stvora. Misao o tome, da može psića jednostavno iznijeti i izbaciti ga na ulicu, sijevne mu spasonosno, ali se Rajko odmah i zastidi svojih misli. A štenac ga je povjerljivo gledao, mahao repom i skičao. Rajko se predao! Ne može to učiniti! Čak ni pijan! Ni mamuran! Ni u kojem stanju!
Prvi put u mnogo godina, nije postupio sebično, brinući se samo za svoje potrebe: podvorio je psića sa mlijekom, malo gulaša i pola banane. Osjećao je potrebu za pićem i pokreti su mu bili nervozni, ali trudio se prema psiću biti ljubazan. Izdržati će. Mora!
- Zvati ću te Amon - reče psu i počeše ga po uhu. - Bog sunca! Nadam se, da ćeš mi svijetliti u mom mračnom životu!
I prijateljstvo je počelo na obostranu korist i na obostrano zadovoljstvo
Godina dana poslije...
Ugledao ju je iz daljine, prilazila mu je nasmijana, plava kosa vezana u rep padala joj na ramena, možda malo premršava, a plave oči su radosno zasjale ugledavši Rajka, koji ju čekao sa Amonom pored sebe i koji se počeo meškoljiti primijetivši Vlastu. Rajko ga pusti, a psić, koji je od onog dana vrlo malo narastao, pojuri prema Vlasti: ona čučne, uzme ga u naručje i poljubi. Standardno! Rajko je to gledao već tri mjeseca, koliko je prošlo od njihovog upoznavanja i "hodanja".
- Hoćeš li ikada doći bez njega? - upita ga ona, ali bila je to šala: voljela je Amona i nije joj smetao, a Rajko je to znao.
- Neću - odgovori joj, zagrli i povede prema obali. - A sad ću ti reći i zašto. Vrijeme da saznaš istinu.
Sve joj je ispričao, ništa nije zatajio: govorio je o svom besmislenom opijanju. O svojoj usamljenosti. I kako se to promijenilo kad je u njegov život ušao Amon. I kako je u početku mrzio obaveze prema psu: nije mogao izjuriti na piće, trebalo se prvo pobrinuti za psa. U početku ga je ta nova obaveza u njegovom životu punom kaosa dovodila do ludila. Psovao je samog sebe, svoju popustljivost prema štencu, koju je četo i pogrešno smatrao kukavičlukom. Sve se više brinuo za pseća potrebe, a sve manje za svoje alkoholičarske potrebe. Zbog toga je pio sve manje i sve rjeđe. Sve se više družio sa Amonom, a stare pajdaše u piću počeo izbjegavati. Kad bi bio sa njima, zapostavljao bi Amona: sutradan se osjećao krivim i mrzio samog sebe. Kad je postao svjestan obrata koji mu se dogodio, kad je primijetio kako sve manje pije i kako mu one lude pijanke i ne nedostaju, bar ne previše, silno se iznenadio. Ali i obradovao zbog tog novog saznanja! Jutra su sad bila drugačija: počinjala su veselo, igra sa Amonom, opuštanje, bez one lude žurbe i želje za prvim pićem tog dana. Počeo mu se dopadati njegov novi način života, i što ga je najviše čudilo, počeo je beskrajno uživati u takvom, za njega, potpuno stranom i novom pogledu na život. Odjednom više nije bilo sve besmisleno! Prije šest mjeseci donio je odluku: prestaje piti! Zbog Amona!
- Kad sam tebe upoznao prije tri mjeseca – reče joj i pogleda je u plave oči – znao sam da je gotovo sa mojim prošlim životom! Odjednom se sve otvorilo ispred mene…
I dok su riječi navirale iz njegove dubine, osjećao je beskrajni mir koji mu je donosila suha ruka Vlaste u njegovoj ruci i pogled na Amona kako trčkara malo ispred njih, sa repom visoko u zraku, pozdravljajući sunčani dan, radujući se životu.
"Copyright © 2005. misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora".
Nema komentara:
Objavi komentar