Pažljivo je gledao svoj odraz u zrcalu. Nije mu se dopalo ono što je vidio. Gledao je u svoje beživotne oči, umorne i stare, a tek je zakoračio u tridesete. Mokra, smeđa kosa, beživotna, bez sjaja, a oči poput kose, ugasle, bez sjaja, samo bol u njima. Podočnjaci, veliki, tamnoplavi, napadni. Znoj mu je izbijao na čelo, kapljice su brzo klizile dole, niz neobrijano lice. Usne mu bile suhe, ispucale, bolne od bezbroj popušenih cigareta, neprijatno preosjetljive. Jezikom ih lagano preleti, tražeći tragove propadanja na licu.
Probudio se zbog uzbune u stomaku prije pola sata. Jedno je vrlo kratko vrijeme još mirno ležao na stomaku, raširenih ruku i nogu, nadajući se da će proći. Ali nije prolazilo, mučnina je rasla, bujala i prijetila izbiti na površinu. Gutao je pljuvačku i bilo mu sve gore i gore: skočio je iznenada iz kreveta i onako gol odjurio u toalet. Kleknuo je ispred školjke, položio dlanove na hladan pod i povraćao, povraćao... Na ovaj se način ne počinje dan, misao mu je brujala u bolnoj glavi. Želudac mu se dizao, grčio, stezao, uvrtao bolno i sve bolnije, izbacujući kiselinu. Tantalove muke, mislio je on, dok se podražaj na povraćanje polako smirivao. Još je neko vrijeme klečao, čekao mogući grč. Nije dolazio, bilo je gotovo. Za sada.
Dok je u kupaonici prao zube, ponovo ga jaki grč u dubini želuca natjera na izbacivanje kiseline. Kao da mu snažna šaka čupa crijeva iz stomaka! Osjećao se slomljenim, nesposobnim za bilo kakav napor. Cijena pijenja! Previše pije, znao je to i priznavao je to, ali je sad po prvi put pomislio kako je to njegovo opijanje otišlo predaleko, uzelo maha: život mu je postala velika pijanka. Čaša mu je neprestano bila u ruci. Čaša i cigareta! Ništa drugo i nije radio nego pio. U svako doba dana i na svakom mjestu. Uvijek. Neprekidno.
U kuhinji je skuhao kavu, sjeo, zapalio prvu tog dana i srknuo gutljaj kave, crne, bez šećera. Šalicu je prinosio usnama objema rukama: drhtale su i mrzio je sebe zbog toga. Jutra su postajala sve gora i gora, mučnine veće, jače i bolnije. Po prvi je put pomišljao da mora prestati piti. Učiniti će to, zaklinjao se u sebi, ovako više ne ide! Svaki mu je dan sve gore! I sad mu je potreban "popravak"! Samo da pregrmi ovo jutro! Bilo kako! Tresao se, znojio: bilo mu loše, osjećao je slabost.
- U vražju mater! - reče glasno i nasmije se: svi pijanci razgovaraju sami sa sobom.
- I to je znak – reče glasno, osluškujući svoj promukli od pića i cigareta glas. – Gubim se polako, bogami, i zbilja bih morao prestati sa tim sranjem!
Drhtavim rukama zapali novu cigaretu: nije mu prijala, nije uživao u plavom dimu kojeg je požudno udisao, ali morao je nečim zaposliti ruke. Prsti su mu drhtali i bilo mu je mučno to gledati. Stidio se samog sebe! U kakvo se je to stanje doveo? Zbog čega?
U spavaćoj je sobi imao malo sakrivenog ruma: upravo za ovakve kritične situacije. Misao mu je stalno lutala prema boci, sakrivenoj iza knjiga, sa zlatnom i mirisavom žestokom tekućinom. Znao je, popije li dvije-tri, bolovi će nestati, podrhtavanje, tremor će nestati, nelagodnost će nestati...Nastupiti će olakšanje, toliko željeno olakšanje...
Nije više mogao izdržati sjedeći na mjestu, morao se kretati: ustane, pođe u spavaću sobu, pruži ruku i dohvati bocu sakrivenu iza knjiga. Bilo je u njoj još oko pola litre ruma i on se sretno nasmiješi. Njegove će muke uskoro nestati! Nastupiti će mir, mir u njemu i oko njega.
Dok je otvarao bocu, želeći otpiti direktno iz nje, misao o tome kako to ne znači u stvari ništa, samo je privremeno rješenje, privremeni, samo jutrošnji bijeg od mučnine, a sutra će se i opet ponoviti, još gore, još bolnije, još...Sa bocom u ruci ukočeno je stajao: boca je bila otvorena i mogao je osjetiti moćnu aromu ruma. Pitanje je udaralo u njemu: dokad? Zar će ovo biti njegov život? Zar će ovakva biti sva iduća jutra?
Dok mu je tijelo podrhtavalo, dlan se orosio, boca mu postala teška, on polako, ali odlučno, bez i trunke oklijevanja pruži bocu nad slivnik, nagne je: i dok je prosipao zlatnu tekućinu i njen miris dopirao do njega i dražio ga, nemilosrdno dražio, izazivao, zvao, pozivao, nudeći mu olakšanje, mir, spokoj duše, uz odlučan cerek na licu koje se grčilo, on izabere teži, ali oslobađajući put.
"Copyright © 2005. misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora".
Nema komentara:
Objavi komentar