Biti zaljubljen najteže je u trenucima rastanka. Za jedan sam kratki, slabošću nabijeni trenutak, pomišljao odbiti ukrcaj, ne ukrcati se na brod, ostati ovdje i voljeti Mariju. Trenutak je slabosti prošao, brzo, kako je i došao. Telegram, u kojem su me obavještavali da se javim radi ukrcaja na brod "Z..."tokom dana, prestao je podrhtavati u mojoj znojnoj ruci. Znao sam da brod plovi u Indiju, volio sam tu rutu i nekako sam već napola prežalio Mariju, njene crne oči, kratku crnu kosu, usne uvijek bez ruža, a opet toliko crvene, njene vitke i duge, duge, duge noge, njen mali, savršeni nosić, njen miris...Drugi mi se miris već uvukao u dušu: miris mora, prostrane pučine, vjetar u kosi, nemilosrdno sunce...Sve sam te mirise volio, ali nažalost, nije ih bilo moguće istovremeno uživati. Ili more ili Marija.
Rekao sam joj da odlazim, dok sam hodao uz nju na uobičajenom putu prema parku: nosio sam njene knjige, posuđene iz biblioteke. Poput mene, i Marija je mnogo čitala, ustvari, u biblioteci smo se i upoznali, posegnuvši istovremeno za istom knjigom.
- Uzmi je ti - rekao sam. - Dobiti ćeš broj mog telefona, pa mi javi kad je budeš vraćala: već je dugo vremena želim pročitati.
Tako je počelo. I tako je i trajalo. Kao u priči, ljubavnoj, naravno. Čitavo zimu smo se zabavljali, a početkom proljeća, zabavljanje se pretvorilo u strast, koju smo utaživali na svim mogućim mjestima u svakom mogućem trenutku. Nisam znao volim li je ili obožavam! Strašno sam je jako i neprekidno želio! I ona mene! Nismo to sakrivali i svi u našoj okolini su to primijetili i sa odobravanjem nam se smiješili. Cijeli svijet voli ljubavnike!
Bili smo mladi, jako mladi: Marija je imala sedamnaest, ja osamnaest. Vjerovali smo da će nas strast vječno pokretati. Kad bolje promislim, nismo vjerovali, nego nam je to bilo jedino i savršeno prirodno, drugačije nije moglo biti!
- Koliko te neće biti? - upitala je, a lijepo joj se lice zgrčilo.
- Nekoliko mjeseci, možda pet, šest!
Uzdahnula je. Kad imaš sedamnaest, šest mjeseci je jako dugo vrijeme.
- Čekati ću - reče mi. - Bit ću tvoja Penelopa.
Tu smo se noć grčevito voljeli: ljubili smo jedno drugo do bola, potpune iscrpljenosti, konačne klonulosti. Opraštali smo se od naše velike i strasne ljubavi, a da to nismo ni znali: jedino su naša tijela znala. Znala su tajnu za koju mi nismo ni slutili da postoji!
Šest se mjeseci produžilo na devet. Devet je dugih mjeseci nisam vidio. Dok sam satima zurio u pučinu, činilo mi se da čujem njen glas, ali bio je to samo vjetar pomiješan sa sjećanjem. Sve me podsjećalo na nju: kapljice mora, koje su se raspršivale na vjetru, podsjetile bi me na kapljice znoja na Marijinoj gornjoj usni, koje su se obavezno pojavljivale nakon vođenja ljubavi. Jarboli, koji su podrhtavali , skrenuli bi moje misli na njene duge, duge noge. Brod je na neki način postao ona, Marija! Pisao sam joj. I ona meni. Šest mjeseci. Zatim su pisma prestala dolaziti. Nisam se uzrujavao: znao sam da može biti mnogo razloga za to.
Zatim sam se vratio, telefonirao joj, a Marija mi utrčala u zagrljaj.
Nešto nije bilo kako treba. Osjetio sam nelagodnost. Njeno se tijelo gibalo u ritmu koji nisam poznavao. Ti su mi ljubavni pokreti bili nepoznati, strani. Pokret glavom na jastuku, dok mi zabija nokte u leđa, njena ruka na mom vratu, riječi, riječi...A prije je uvijek bila šutljiva. I sumnja se uvukla u mene. Razdirala me. Patio sam. I Marija. Osjetila je moju sumnju, poznavala me.
Jedne sam joj večeri rekao sve moje sumnje. Rasplakala se i priznala kako se zaljubila u drugog, sa njim je i sada, a meni nije imala hrabrosti reći. Bojala se, nije me željela povrijediti...Klasika. Nisam je mrzio, malo sam žalio sebe, na njene osjećaje nisam previše mislio.
Ponekad sretnem Mariju, sada, nakon svih ovih godina. Popijemo kavu zajedno i pričamo o našim životima. Jednom smo pokušali obnoviti našu davnu vezu...nije išlo, odustali smo. Shvatili smo: povratka nikada nema!
"Copyright © 2005. misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora".
Nema komentara:
Objavi komentar