Još dvadeset minuta i trka će početi. Činilo mu se da vrijeme naprosto leti! Osjećao je žeđ, uzbuđenje, a uzbuđenje je izazivalo žeđ. I obratno. Zagrijavao se, lagano trčkarajući pored nekih dasaka. Oko njega su se zagrijavali i ostali sudionici utrke, ali nije obraćao pažnju na njih. Bar je to pokušavao, izolirati se, biti sam sa svojim mislima. Pitao se: kakvu strategiju da upotrijebi? Da jurne? Da trči svoju trku? Možda je bolje...Zastao je i dobro istegao lože na objema nogama. Osjećao je lakoću u nogama i sve bi bilo lijepo, da nije te proklete žeđi! Stalno je pijuckao po malo vode, nije se želio nalokati, pa da pukne na pola trke. I pitao se, koga li vraga uopće traži ovdje? U Puli, na trci "Dan Uljanika", u ovo oblačno i tmurno prosinačko jutro. Možda nije trebao doći...
Trčao je iz zabave. Uživao je u tome i nikad nije ni pomislio da bi trebao otići na neku od trka i isprobati svoje sposobnosti. Istina je bila, da on to nije smatrao nekim naročitim sposobnostima: bilo mu je prirodno istrčati se svakodnevno, kao što je ostalima prirodno bilo sjesti u automobil da bi se odvezli nekoliko kilometara dalje. On bi to pretrčao i nije vidio ništa čudno u tome, bilo mu nešto najprirodnije moguće: prirodni način kretanja!
U posljednje je vrijeme često trčao sa Sanjinom i on je bio taj, koji mu predložio trku. Trčali su na Velom vrhu, na vrhu brda, u tišini, samo je šum vjetra milovao njihove uši. Nisu se takmičili, samo su trčali jedan pored drugog, uživajući u kretanju, okolini, miru koji se spustio nad njih. I šumu vjetra.
A onda je Sanjin progovorio i čarolija je bila narušena, ali ritam se nastavio, ni na trenutak nisu poremetili korak. I ništa više nije bilo isto!
- Zašto ne bi išao sa mnom na trku "Uljanika"? - upitao ga je, pogledom uprtim u daljinu.
Uzbuđenje ga je zahvatilo zajedno sa udarom hladnog vjetra: pomisao na trku, pravu trku, izazvala je pravu poplavu uzbuđenja i euforija ga preplavila.
- Kad? - upitao je kratko, izbacujući zrak iz pluća.
- Prva nedjelja u prosincu - odgovorio je Sanjin. - Ja ću te prijaviti: tvoje je samo da trčiš!
- Pa to je za mjesec dana! - rekao je iznenađeno.
- Pa što?! - obrecnuo se Sanjin. - Već sada si više nego spreman!
Ali on nije bio toliko siguran i zbog toga je sutradan pošao na svoju omiljenu točno jedan kilometar dugu stazu i pretrčao je osam puta, koliko je dugačka «Trka Uljanika» i bio zadovoljan, tek kad se na taj način uvjerio da je sposoban za trku. Sumnjao je u svoje sposobnosti: poslije ove probe, više nije bilo mjesta sumnjama. Bio je prilično brz, a znao, da ima još snage u nogama, ni izdaleka se nije potrošio. Ići će u Pulu, na tu vražju trku, mora vidjeti kako to izgleda, takmičiti se, juriti protiv vremena, tom vječnom neprijatelju svih trkača.
U Pulu, na trku, stigli su Sanjinovim automobilom, krenuvši rano iz Rijeke i stigavši 45 minuta prije početka trke. Podignuli su svoje brojeve, potvrdili sudjelovanje, pričvrstili brojeve na majice i počeli se zagrijavati. Trčkarali su okolo, nastojeći ugrijati mišiće i istovremeno se pazeći da ne pretjeraju sa zagrijavanjem i to se pretvori u zamor mišića. Još nekoliko minuta i bit će pozvani na start. Ponovo je malo pio. Uzbuđenje je raslo, svi su se komešali, ovdje u luci, odakle je počinjao start, a sama staza vodila ulicama grada i morali ste je dva puta pretrčati. Još uvijek nije odlučio o strategiji, kad su pozvani na start.
Smjestio se u zlatnu sredinu, tapkajući na mjestu i radoznalo gledajući ostale sudionike trke. Bilo ih je svih dobi i svakojako obučeni. U hipu je shvatio koji su pravi trkači, a koji amateri poput njega i odlučio je dati sve od sebe! Trčati će kao nikad do sad!
Pucanj je prasnuo i pojurili su, mnoštvo je grabilo, pognuto naprijed, pogleda prikovanog za leđa protivnika. Kolona se malo po malo razvukla, a on i dalje bio u sredini, kad je osjetio da može još pojačavati i pojačao je, noge su grabile, otvorenih je usta grabio zrak i činilo mu se da leti. Prvi je krug bio za njime, četiri kilometra, a da ni nije postao svjestan trčanja. Ostavio je Sanjina iza sebe, poprilično daleko, i to ga čudilo, jer ovaj je uvijek bio brzinac.
Na kraju sedmog kilometra osjetio je nemoć i shvatio da je precijenio sebe, svoje snage, svoje trenutne mogućnosti: trčao je suviše brzo! Neće uzdržati! Ali ga u tom trenutku prijeđe jedna djevojka i on je sa bijesom gledao u nju kako odmiče, i prkos ga zahvati!
- Hajde, nemoj crknuti! - vikne netko iz publike.
To ga je doslovno podbolo! Nestalo je umora u trenu, uspravio se i preletio posljednjih 700 metara, a dok je protrčavao kroz cilj, nije mogao vjerovati da je ovo stvarnost, da jedan od sudaca njemu pruža majicu, bijelu sa crvenkastim logom trke na prsima, da ju je zaslužio, da nije poklekao, da je pobijedio samog sebe, svoju nemoć, da je na svojoj prvoj trci "zaradio" majicu! Zgrabio je pruženu majicu i gledao u nasmijana lica oko sebe i osjećao se sretno, sretno, a oči mu se vlažile dok je grabio zrak i počeo se smijati sa svima ostalima dočekujući one koje je ostavio daleko iza sebe!
"Copyright © 2005. misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora".
Nema komentara:
Objavi komentar