Događaj

Koljena su joj lagano podrhtavala, dok je strpljivo čekala u redu pred blagajnom: još četiri klijenta, pa je ona na redu. Osjećala se klonulom i malo je nedostajalo da istupi iz reda i sjedne u jednu od nekoliko stolica, koje su se nalazili u poslovnici banke. Čak je pomislila i ne podignuti novac, već sve napustiti i otići kući, zatvoriti se u samoću jada i sjećati se...

U posljednje je vrijeme Boris često kasnio, pa se Maja sa uzdahom rezignacije pripremi na još jedno od mnogih čekanja. Izabrala je stolić pored zida i sjela okrenuvši zidu leđa, promatrajući šarenu rijeku šetača ispred sebe: kafić se sa dolaskom ljeta proširio i na pločnik i na taj način su gosti kafića prestali biti samo promatrači; postali su sudionici događanja.

Maja primijeti radoznale poglede muškaraca na sebi i u svojoj dubini zaželi da je i Boris gleda na takav način, sa takvom željom. Znala je da svojim izgledom zaslužuje pažnju: približavala se tridesetoj, visoka, smeđe duge kose i svijetlozelenih očiju, bila je više nego lijepa žena i znala je to. Vrijeđalo ju je nemarno Borisovo ponašanje prema njoj. U početku nije bilo tako, sjećala se: bio je pažljiv, nježan i nikad ne bi dozvolio da ga ona sama čeka u kafiću. On bi uvijek stizao nekoliko minuta prije dogovorenog vremena i čekao nju.

Treća je godina počela upravo prošlog mjeseca od njihovog upoznavanja i zbližavanja, što nikako nije malo vremena. Osjećala je potrebu za malo sigurnijom vezom, vezom sa obavezama, a ne samo ovakvo pomalo neodgovorno zabavljanje, mada, mora priznati iskreno, ni to nije loše. Boris zna, kad hoće, biti jako zabavan i u njegovom društvu vrijeme prolazi u prijatnoj toplini. Maštovit je, pažljiv, vrijedan, iskren, nema mana, ali...Čini joj se, a u posljednje je vrijeme uvjerena u to, da se Boris jednostavno boji odgovornosti. Ništa drugo nije u pitanju: ne voli odgovornost i boji je se!

Osjeti dodir na ramenu, podigne pogled i ugleda Borisa, koji joj je prišao, a ona ga, zadubljena u misli, nije ni primijetila.

- Kasnim - reče on ozbiljna lica. - Oprosti!

U njegovom glasu nije bilo ni trunka žaljenja i Maja to žalosno registrira. Riječi učtivosti, ništa više. Kao da su upućenu neznancu, slučajnom prolazniku.

- Dupli rum - konobarici reče, a Maja se zgrči i pogleda na sat, a on to primijeti i namršti se. – Želiš li ti još nešto?

- Ništa, hvala! Kava mi je dovoljna.

Šuteći su čekali da se konobarica, sitna, mršava osamnaestogodišnjakinja, vrati sa pićem. Mora da je primijetila napetost među njima, jer brzo ga posluži i još brže otiđe.

- Ne želim te povrijediti - poče, pošto je otpio poveliki gutljaj, Boris - ali ovo se ne može reći na lijep i nepovrediv način.

- Ostavljaš me - reče ona, optužujući.

- Nemoj! - Boris odmahne rukom. - Nemoj dramatizirati! Nitko nikoga ne ostavlja! Jednostavno je sazrelo vrijeme za naš rastanak!

- Samo zbog toga što ti nisi sazrio za ostanak - ne odoli Maja i odbrusi. - Bojiš se ozbiljne veze!

- Glupost! - Ponovo odmahne rukom. - Nemam se čega bojati!

- To znam ja, ali ti ne! - oštro reče ona: neće samo pasivno sjediti i puštati ga da govori što hoće! - Bojiš se i znaš to! Jedino ne želiš priznati! Umireš od straha pred ozbiljnom vezom, pred brakom...

- Oho! - usklikne on. - Znao sam da ćeš spomenuti brak! Svaki tvoj razgovor teži i vodi ka tome.

- Što je lošeg u tome? Zreli smo ljudi, zar ne? - upita Maja, a zatim doda, nije mogla odoljeti, i odmah to požali, ali su riječi bile izrečene i ležale pred njima: - Ili je bar jedno od nas zrelo!

Borisovo se lice ukoči, ustane, položi novčanicu na stol i bez i jedne joj upućene riječi otiđe. Nikad nije prihvaćao svađu, znala je to i već je doživljavala ovakve njegove reakcije. Gledala je za njim i znala da mu je olakšala odlazak svojim dugim jezikom, pomalo je bila ponosna, pomalo žalila samu sebe, ali je znala: ponovo bi rekla istu stvar u istim okolnostima. Kraj jednog dijela njenog života...

Još su dvojica bila ispred nje u redu, kad se dogodilo: u prostoriju poslovnice banke upadne visoki muškarac u tamnoplavoj košulji i trapericama, na glavu mu navučena pletena kapa, usprkos ljetu, u ruci pištolj, njoj se učini ogromnim i silno crnim, oko nje silna galama, pucnji, komešanje, dreka: kaos je u trenutku zavladao dotad mirnom prostorijom. Maja osjeti udarac u glavu i veliko crnilo raširi svoj milosrdni plašt i umota je u njega, donoseći dobro došao joj zaborav...

Prvo čega je postala svjesna, bili su mirisi, specifični mirisi i po njima je u hipu shvatila da se nalazi u bolnici. Sa mukom otvori oči i sa iznenađenjem ugleda Borisa: sjedio je pored kreveta i zabrinuto gledao u nju. Kad je primijetio da je otvorila oči, nagne se prema njoj, uzme je nježno za ruku, kao da se boji da će je taj pokret povrijediti, zaroni lice u njenu kosu prosutu po jastuku i prošapće joj u uho:

- Ne brini, nije ti ništa: samo lagana kontuzija! Već sutra ćeš kući! Moraju te zadržati jedan dan na promatranju. Ostatak ću te života ja promatrati! Ne puštam te više samu, vidiš što ti se događa! Netko mora brinuti o tebi, zar ne?

Slušajući umirujući i njoj jako drag glas, Maja se osjeti lagano, bezbrižno i sasvim se prepusti njegovim snažnim rukama i nježnom glasu.

"Copyright © 2005. misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora".