Jedne sparne ljetne večeri, dok je čitava naša šarena skupina sjedila na terasi, ispod starih kestenova, pijuckala ledena pića i željno očekivala večer, nadajući se da će sa njom spustiti dašak svježine, nisam više mogao izdržati: nagnem se blago prema suprotnom kraju stolu, prema Adi, koja je sjedila točno preko puta mene u svojoj kratkoj plavoj haljinici, pokazujući duge i predivne noge čitavom muškom svijetu na uživanje.
- Moraš mi dopustiti bar jedan crtež - rečem joj sa svom snagom uvjeravanja koju sam posjedovao. - Nisam genije, ali prilično lijepo crtam, mnogi to kažu. Zašto ne pristaneš na poziranje i udovoljiš mi? Ničeg lošeg nema u tome.
- Nisam nikad pozirala - odgovori Ada podižući dugu kosu bakrenog sjaja sa ramena i zabacujući je na leđa, vragolasto me gledajući. - Jeste li sigurni da samo to želite? Crtati me?
- Mnogo toga želim - odgovorim joj, a smijeh cjelokupnog društva odjekne na te riječi i zaleprša prema krošnjama kestena, pozdravljajući sumrak.
- U to sam sigurna – zadirkujući reče Ada, izazivajući novu provalu smijeha.
Došla je nenajavljena jednog poslijepodneva: bio je petak i oblaci se gomilali u veliku i jedinstvenu skupinu, sparina legla nad gradom, pritiskujući: svaki čas se očekivao prolom oblaka. Zrak je titrao, činilo se da se zgrade miču, ljuljaju, pomjeraju sa mjesta. Kad je konačno crno nebo zaparala prva munja i u blizini odjeknuo prvi tutanj groma, dug, drhtav, zajedno sa prvim i veoma krupnim kapima kiše, uz nalet toplog vjetra, Ada uđe u moj stan. I promijeni ga. Zauvijek.
Stajala je nesigurno: na njoj kratka zelena ljetna haljina bez rukava. Prve su je kapi kiše zahvatile i haljina se prilijepila uz njeno vretenasto dugo i čvrsto tijelo, zalijepivši se uz njene pune grudi, sapela njenu kruškoliku stražnjicu. Nisam mogao odvojiti pogled od nje: prizor za pamćenje! Zelena, vrlo tanka tkanina, prilijepila se onako vlažna od kiše i ocrtavalo Adino savršeno tijelo: ništa nije bilo prepušteno mašti.
Nakašljala se, pomalo zbunjeno, pomalo posprdno, rugajući se prijateljski.
- Smijem li ući? Ili ću ovdje zaraditi upalu pluća?
Pomaknem se u stranu, propuštajući je i, dok se ona brisala u kupaonici, uspio sam se smiriti. Uz dupli konjak i cigaretu. Iz kupaonice je izašla umotana u veliki bijeli čupavi ručnik, koji joj jedva pokrivao stražnjicu, otkrivajući predivno duge i savršeno oblikovane noge, sjajne od vlažnosti.
- Trebam li se skinuti? - upita, otvoreno me gledajući zelenim očima.
- Ne treba! - Odluku sam munjevito donio, instinktivno. - Sjedni u onu fotelju, prekriži noge i gledaj kroz prozor u kišu. Biti će savršeno!
Ljeto se približavalo kraju, dani su postali kraći i ne više toliko vrući. Boris i ja sjedili smo ispod oni istih starih kestena, pijuckali vino, pušili, gledali zalaz sunca: uživali u prizoru i uzajamnom društvu.
- Želio bih te nešto upitati - počne on polako, pažljivo, kako mu je već običaj bio. - Najstariji sam ti i najbolji prijatelj i moram te to upitati.
Znao sam da će jednom i to doći na red: sve dolazi. Ništa se ne može izbjeći. Znao sam to, ali sam se svejedno uzaludno nadao izbjeći nadolazeće pitanje.
- Ne moraš ništa pitati! - odgovorim mu istog časa: bio sam spreman, odjednom sam znao što želim reći i više mi to nije izgledalo toliko teško. - U pravu si: zaljubljen sam u Adu. Pročitao si me!
- Isuse! - zagunđa on potmulo i ispije čašu: šok je ipak, poput stisnute šake udario i morao ga je ublažiti vinom. - Jesi li ti lud? Njoj je oko dvadeset, a ti ćeš uskoro zakoračiti u šestu dekadu života! Jesi li svjestan toga? Ili si skroz poludio? Trideset i pet vas godina dijeli! Zjapi između vas! Nepremostiva provalija!
- Ne viči! - opomenuh ga. - Nije onako kako ti misliš! Samo uživam u njenom društvu. A čini mi se da i Ada uživa u mome. Razgovaramo. Mnogo. O svemu i svačemu! Nikada prije nisam toliko govorio! Sad govorim o svemu i svačemu i uživam u tome! Naravno da je u početku bilo seksualne napetosti! Sa moje strane. Sad je više nema: možeš biti miran, vjeruj mi. Postali smo prijatelji i ne želim prekinuti druženje koje mi pruža toliko zadovoljstva!
Pažljivo, ne prekidajući, saslušao me do kraja: za to je vrijeme naručio novu bocu i napunio čaše.
- OK, uvjerio si me - naposljetku reče. - Ali ne možeš je dovijeka skicirati. Uostalom, koliko njenih crteža imaš? Mora da je impozantan broj!
- Ni jedan. Nemam ni jedan!
- Što? Kako to? Kako je to moguće? Što radiš sa njima?
- Spaljujem ih - odgovorih, gledajući u stranu: priznajem, bilo mi neugodno. - Spaljujem ih pod izlikom da nisu uspjeli. Glumim nezadovoljstvo.
- Hoćeš reći: lažeš!
- Ne moraš me zbog toga razapeti!
Boris se nasmije zabacivši glavu: njegov smijeh izbriše napetost koja se počela ispreplitati između nas. Dva stara i dobra prijatelja opušteno piju. Bez napetosti. Radost druženja.
- Moraš to prekinuti - reče mi, pažljivo fokusirajući pogledom moje lice. - Sve je to suviše uzelo maha! Otišlo predaleko! Moraš prekinuti! Obećaj mi! Ne želim da se mučiš! A upravo te to čeka, ne prekineš li sa igrom: mučenje! Patnja! Svjestan si toga, je li?
Šuteći, klimnuo sam, zamišljen, sjetan, već se počevši pripremati za taj događaj koji sam po svaku cijenu nastojao izbjeći, a koji se strelovitom brzinom približavao.
Trebalo je to biti posljednje poziranje u ovoj godini: za dva je dana doček Nove godine, prazničko je raspoloženje zavladalo svima, pa i sa Adom.
Kao i uvijek, došla je točno, u devet, svježa i lijepa i nasmijana! Zračila je raspoloženjem i grijala moju sumornost. Ne mogu prihvatiti mogućnost njenog odlaska! Ali moram! Kako ću bez nje? Bez njene vatrene kose? Nije mi nikad hladno dok je gledam! Ne treba mi drugi izvor topline! Uz nju mi je toplo u duši! Ni jedna vatra ne grije, kao što grije pogled na njenu kosu.
Zatim se sjetim Borisa, njegovih riječi, svog obećanja njemu, svome najboljem prijatelju.
Posjeo sam je na uobičajeno mjesto, kao i uvijek ogrnutu samo u veliki bijeli ručnik, dok joj se kosa sjajila na jutarnjem suncu, koje je dopiralo kroz veliki zatvoreni prozor. Grijanje je radilo i više nego dobro i odjednom mi postalo vruće, počeo sam se znojiti, dok sam divljom snagom crtao, jedan za drugim crteži su letjeli prostorijom, dok se nisam zaustavio na jednome: to je ono što sam čekao! Što sam tražio! Idealan je! I uopće mi ne treba! Urezan mi je u slikarsko sjećanje, umjetničku dušu, ne mogu ga zaboraviti, čitav moj talent počiva u njemu! Svoju sam koštanu srž ugradio u njegovu savršenost.
Ispustio sam ugljen iz ruku i gledao skicu: umjesto skice, u duhu sam vidio veliku sliku i znao sam da ću je naslikati. Samo za sebe! Nitko je drugi neće vidjeti! Biti će to samo moja Ada. Koja neće nikad otići od mene! I u čijoj ću ljepoti uvijek moći uživati!
Dok se u kupaonici oblačila, dovikivala mi je svoje planove za doček Nove godine: pozvana je na toliko mjesta, ali se odlučila na miran doček sa mladićem koji joj se sviđa. Izađe iz kupaonice, obučena u traperice i zeleni neobično debeli pulover, visokog ovratnika i zabacujući sjajne bakrene pramenove, pruži mi ruku, gledajući me u oči, toplo i sa simpatijom.
- Uživala sam u našem druženju – reče mi sa osmjehom. – Pomalo mi je žao što je tome došao kraj. A vi me, kao i uvijek, iznenađujete! Mislila sam da će te biti bar malo tužni, a vi ste naprosto ozareni srećom! Blistate! Pomalo me to i vrijeđa! Ne žalite što vas napuštam!
Osmjehnuo sam se u sebi: samo ja znam da Ada zauvijek ostaje sa mnom!
Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Nema komentara:
Objavi komentar