Leon mi kaže da me moja mlada žena vara i da to traje već poduže vrijeme: i naravno, svi to već znaju, osim mene, svi se smiju i svi ogovaraju… da o uživanju mojih susjeda zbog trača u kome sam glavni akter ni ne govorimo. Bijes kipti u meni. Pomiješan sa tugom, šokom: valovi žalosti me zapljuskuju, oplakuju sretan period mog života, našeg života, jer sa njom sam bio sretan.
Sjedimo u kafiću, Leon, moj najbolji prijatelj i ja. Vjerujem Leonu i znam da se teškom mukom natjerao nanijeti mi bol. Odrasli smo zajedno, poznajemo se od svojih prvih školskih dana, čitav smo život zajedno proživjeli: prve cigarete u parku zajedno smo palili, prvi gutljaj piva, prve djevojke, prve ljubavi...sve smo zajedno proživjeli. Vjerujem mu, vjerujem mu bez rezerve.
- Smiri se - govori mi on, jer dobro vidi kako mi ruke drhte, dok prinosim čašu usnama. - Moraš se smiriti! I nemoj se napiti! Nikako ne danas! Idi kući i razgovaraj sa Sandrom! Možda ima izlaza...
- Kakvog izlaza!? - prekidam ga bijesno. - Upozoravali su me, a ja, kreten, nisam želio slušati! Mislio sam kako se to meni neće dogoditi! Mi smo nešto posebno, Sandra i ja, nismo poput ostalih, nas ne smeta sitnica kao što je velika razlika u godinama! Ne to je za druge, a sad...
- Daj, saberi se, bogamu! - reži Leon na mene, unoseći mi se u lice. - Nisi ni prvi ni posljednji kome se to događa!
Ta me opaska iz nekog razloga smiruje. Odjednom sam miran, opušten, nisam nervozan: nisam ništa! Kao da me se to ne tiče! Tupost, sjetim se iznenada, to je tupost! Organizam se umotao u tupost, nastojeći se zaštiti. Čitao sam o tome. Ma o čemu to, do vraga, razmišljam! Jesam li skroz poludio? Otkačio?
Moj se sav život odvijao na moru, plovio sam i nikad nisam pomišljao na brak. Imao sam prilike vidjeti i čuti što se sve događa dok je muž na pučini, a žena sama kući. Nisam imao namjeru učiniti istu grešku: navikao sam biti sam i volio sam samoću koju sam izabrao. Bio sam sretan, na svoj način. Sretan, zadovoljan i miran.
Sve je to nestalo kad sam upoznao Sandru. Prešao sam pedesetu, kad smo upoznali. Leon nas je upoznao: sreo sam ga na ulici sa njom u društvu i on mi ju je predstavio kao svoju kolegicu. Leon je kazališni čovjek, glumi i režira, a Sandra, ta mlada žena bila je glumica. Nisam mogao skinuti pogled sa nje: visoka, upravo koliko treba izduženog lica, niz koje se slijevala svjetlo-smeđa kosa, oči blage i smeđe, usne velike, pune, nos dug, divno izdvajan. Svratili smo na kavu i dok je ona bila kratko odsutna, Leon mi reče da ima samo dvadeset i devet, samica je, nije u vezi ni sa kim. Kad sam to čuo, odahnuo sam: ništa me drugo nije zanimalo.
Tri mjeseca kasnije postala mi je ženom. Čitavu sam jednu godinu odbijao pozive za ukrcaj: nisam se mogao odvojiti od nje! Ušteđevina, koju sam imao, brzo je nestajala: kupili smo veći stan, stan je trebalo urediti, novi auto...Novac je klizio kroz prste, nestajao. Mazio sam Sandru: nisam mogao podnijeti misao da joj nešto nedostaje, sve sam joj želio priuštiti! Dan, koji sam odgađao, ali za koji sam znao da mora doći, konačno je stigao: morao sam na brod! Rastanak me dotukao, morao sam se prisiliti na odlazak i dok sam odlazio, ostavljajući Sandru samu, jedan je dio mene umro. Šest mjeseci bez svoje lijepe žene! Vječnost! Čitava vječnost!
- Jesi li dobro? - Leonov glas me vraća u stvarnost.
- Jesam, ne brini, dobro sam.
- Nikakvih gluposti - reče on. - Dogovoreno?
- Dogovoreno!
- Moram dalje - reče Leon i ustaje. - Jesi li siguran da te mogu ostaviti samog?
- Jesam, ne brini! Dobro sam! Samo idi!
Otišao je. Naručio sam još jedno piće, platio i krenuo kući. Leon je u pravu: razgovarati ću sa njom, pronaći ćemo neki izlaz, usprkos svemu ostati zajedno...
Skuhao sam kavu, sjeo u udoban naslonjač i čekao je, strpljivo, neraspoloženo, a strah je rastao zajedno sa osjećajem izigranosti. Strah da ću je izgubiti. Nisam više mogao zamisliti život bez nje! Postala mi je bezuvjetno potrebna, poput droge narkomanu. Ne bih mogao, ne bih znao živjeti bez nje! Nikako! Moram je zadržati! Pod svaku cijenu! Sve ću učiniti, na sve ću pristati! Samo da ostane sa mnom! Ne mogu bez nje! Ne mogu! Ne želim biti bez nje! Kakvog smisla ima život bez nje!
Konačno, Sandra dolazi, čujem ključ u bravi zapinje, klizi i čas kasnije evo je u dnevnoj sobi, visoka, lijepa, u zategnutim trapericama koje naglašavaju njene obline, kose vezane u rep, gleda me ravno u oči, a lice, uplašio sam se kad sam vidio njeno lice: ukočeno, maska, prava maska!
- Želim rastavu - bez uvoda i bez emocija reče.
Nešto je puklo u meni! Skočio sam na noge, odjednom se stvorio pored nje, zgrabio je šakama oko vrata i počeo nemilosrdno stezati. Gledao sam joj oči, prvo iznenađene, zatim podsmješljive, sigurno se nadala da ću se pokolebati, zatim su postale uplašene, širom otvorene, strah je nečujno urlao iz njih...odjednom se ugase.
Pažljivo sam spustio njeno tijelo na pod, prišao telefonu, nazvao policiju, rekao što sam učinio, sjeo, zagledao se u njeno beživotno tijelo, dok se duboko u mojoj nutrini taložili ledeni snjegovi zla.
"Copyright © misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora".
Nema komentara:
Objavi komentar